Patriotizam je i matematički provjerljiv

Piše: Elvedin Subašić

Umjesto patriotskih parola za državne praznike želimo istinski patriotizam. A on je mjerljiv. I matematički provjerljiv. Patriotizam onih koji se zaklinju da čuvaju domovinu i nacionalne interese provjerava se, između ostalog, brojem: otvorenih fabrika oslobođenih reketiranja, privatizacijom uništenih fabrika, inicijativa u zastupničkim klupama, podignutih optužnica i po pravdi provedenih sudskih postupaka, krivičnih prijava za korupciju, završenih projekata, muzeja o bliskoj povijesti Bosne, najboljih generacija u javnim ustanovama, supertalenata s jednosmjernom kartom za inozemstvo...

U posljednjoj nedjelji ovogodišnjeg februara, prijatelj u Tesliću mi je ispričao tužnu scenu iz svog "povratničkog" života. Prije nekoliko godina, na ulazu u jednu medresu, upitao je kćerku zašto želi upisati baš tu školu budući da će biti daleko od doma. "Želim vidjeti kako je živjeti u Federaciji, kako žive moji vršnjaci, biti među svojim narodom, na slobodi bez straha, da ne moram slaviti svece u školi...", doslovno mu je kazala kćerka. Ona od života u FBiH očekuje mnogo toga, ali i ono što sigurno nema tamo gdje živi: patriotizam i ljubav prema svemu bosanskome. Pitanje je šta je očekuje s ovakvim entuzijazmom koji nije narušila ni profesorica u medresi koja joj se smijala što miješa srpski i bosanski jezik?

Nakon generacija odraslih na svečanostima, školskim zakletvama i paradama s crvenim vrpcama oko vrata, a koje su uz tu simboliku zavoljele svoju tadašnju domovinu - što im je temelj današnje nostalgije - došle su nove generacije kojima pripada i autor ovih redaka. Umjesto svečanih zakletvi, pjesama i parada, mi smo odrastali uz komentare i kritike usmjerene na domovinu i psovke svega domovinskog pa čak i onog dijela povijesti koji smo morali pod budnim okom međunarodnih diplomata crnim markerom prekrižiti u svojim udžbenicima krajem devedesetih godina - kako ne bismo čitali o ratu. Kasnije smo još učili kako je rat zlo u kojem su svi podjednako krivi. 

Alija - da nije bilo njega ne bi bilo ni rata; vojska - ratni profiteri; Zlatni ljiljani - ma nema ko ga nije dobio; zastava - s humanitarne limenke icar; političari - nema gorih ljudi; Bosna - ma treba bježati odavde... To su komentari što godinama odzvanjaju u ušima mladih generacija koje danas napuštaju Bosnu. Tim mladima Dan nezavisnosti i Dan državnosti su više neradni dani nego istinski praznici. Oni nemaju kulturu slavljenja ovakvih praznika, skoro se ne znaju radovati. Ako ništa ne valja, šta ostaje da zavole mlade generacije koje ne znaju, jer nemaju, ni tekst državne himne? U stvaranju odbojnosti prema domovini, nisu im potrebni ljudi koji zveckaju oružjem i prijete nestankom Bosne. Dovoljni su im, nažalost, oni koji govore da nema ništa od ove zemlje, kao da se kaju što su uopšte rođeni u njoj.

Neki vjernici bi, donekle, mogli sebi objasniti da je sve ovo maraton, proces i sastavni dio borbe koja traje od početka devedestih. Poslanik, a.s., je više od dvadeset godina gradio svoju zajednicu okružen neprijateljima. Gradio je državu uz pomoć Boga Koji mu je slao meleke. Težio je savršenstvu, pravdi i jednakosti. Nakon njegovog preseljenja na ahiret, ta država je bila ugrožena. Iako je potpuno jasno da je ta ugroženost imala drugi kontekst pa i uzroke, ipak nakon dvadesetak godina požrtvovane izgradnje, nova država je bila daleko od savršenstva. Skoro pred raspadom. Šta bi šehidi Bedra kazali da su to gledali? Ako je država najbolje generacije muslimana, koji su imali i Poslanika, a.s., i meleke pored sebe više od dvadeset godina, imala takvu tešku sudbinu kako očekivati da mi -prisiljeni na bolne kompromise - svoju izgradimo lahko za ovih nekih tridesetak godina? No, unatoč ovakvim pokušajima razumijevanja, jasno je da ni situacijom, ni objašnjenjima naših prilika nisu zadovoljni, niti su spremni podržati surogate patriotizma.

Neki drugi vjernici ili oni koji su izabrali Božiji dar slobode da ne vjeruju u Njega teško mogu ovako objasniti sebi stanje u svojoj zemlji i na ovaj način graditi patriotizam. I ne trebaju. Umjesto patriotskih parola za državne praznike svi želimo istinski patriotizam. Patriotizam je mjerljiv. I matematički provjerljiv. Patriotizam onih koji se zaklinju da čuvaju domovinu i nacionalne interese provjerava se, između ostalog, brojem: otvorenih fabrika oslobođenih reketiranja, privatizacijom uništenih fabrika, inicijativa u zastupničkim klupama, podignutih optužnica i po pravdi provedenih sudskih postupaka, krivičnih prijava za korupciju, završenih projekata, muzeja o bliskoj povijesti Bosne, najboljih generacija u javnim ustanovama, supertalenata s jednosmjernom kartom za inozemstvo...

Sve patriotske parole mogu se potvrditi ili negirati uvidom u porijeklo imovine, procedure tendera i konkursa, datume certifikata i diploma, račune prije i poslije političke karijere... Sve patriotske brige o velikim nacionalnim pitanjima provjeravaju se malim brojem djece koja mogu učiti bosanski jezik u manjem entitetu. A, ako nekome naumpadne da Islamskoj zajednici počne pričati o obavezi patriotizma onda treba početi s brojem: vraćenih vakufa, oduzetih vakufa, dobivenih tužbi za porušene džamije, žena s mahramom u tužilaštvu ili, naprimjer, datumom potpisivanja sporazuma Islamske zajednice i države. 

Na kraju, sretan nam 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, makar i u ozračju političke i društvene nestabilnosti gdje se može na visokom nivou organizovati bilo šta prije nego li državnička parada kakvu ova naša domovina zaslužuje na naš i njen najvažniji dan.

(Objavljeno u štampanom izdanju Preporoda)