Kaligraf dva carstva: Ali Faginović
Piše: Mr. Aida Smailbegović
Dio lijepog islama čovjeka je da napusti sve ono što ga se ne tiče. Istinu je rekao.
Rekao je Predvodnik pravovjernih i Vodič bogobojaznih Ali b. Ebi Talib, neka Allah učini plemenitim njegovo lice i bude njime zadovoljan:
Ko me nauči pisanju jednog slova, učinio me svojim slugom. Istinu je rekao.
Dopustio sam upotrebu kaligrafskog potpisa piscu ovog poželjnog i lijepog djela Mustafi Hilmiju, neka Allah poveća njegovo znanje i potpunost, dadne mu dug život i ukrasi njegova djela, a ja sam ponizni Ali al-Šerif, učenik Abdullaha Ajnija Bosnevija. 28. ševala 1304. AH/19. juli 1887.
ʽAlī al-Šarīf al-Fagīnevī al-Qādirī al-Bosnawī (umro 1921. godine) jedan je od plodonosnijih bosanskohercegovačkih kaligrafa koji su djelovali potkraj 19. i početkom 20. stoljeća.
Premda je živio u relativno bliskoj prošlosti, podaci o njegovom životu su oskudni. Potječe iz umjetničke kuće Faginovića, od oca hadži Saliha, a među čijim je članovima i slikar Mustafa Faginović, majstor floralne ornamentike, čijoj se ruci pripisuju čuveni crteži Mekke i Medine u Mišćinoj (Kebkebir hadži Ahmedovoj) džamiji u Sarajevu.
Kako doznajemo iz redaka koje je sam pisao, Ali je kaligrafiju učio kod Abdullaha Ajnija Bosnevija, vjerovatno Hasagića koji je umro u Sarajevu 1872. godine. Stoga, možemo pretpostaviti da je kaligrafsku svjedodžbu (idžazetnamu) o završetku školovanja pred svojim učiteljem primio najkasnije do 1872. godine. Kaligrafska idžazetnama je dokument koji učitelj izdaje svome učeniku po uspješno okončanoj naobrazbi i usavršavanju određenog stila pisma, dodjeljujući mu titulu službenog kaligrafa koji ima dozvolu potpisivanja vlastitih radova. Središnji dio kompozicije tvori tekst ispisan rukom kaligrafa kojem se svjedodžba dodjeljuje. Najčešće su ispisivani kurʼanski ajeti, hadisi i izreke. Pri dnu je tekst kojim učitelj daje dozvolu, navodeći ime učenika, svoje i ime svoga učitelja, obično smještenog u središnjem dijelu. Izvođen je dosta sitnije u usporedbi s osnovnim tekstom koji pokazuje učenikove vještine.
Kao samostalan učitelj kaligrafije, Ali je mogao djelovati po primitku svjedodžbe, a Đoko Mazalić bilježi da je u skriptoriju u Sarajevu, o kojem ne donosi nikakve podatke niti navodi vremenski okvir, držao i vlastitu školu kaligrafije. Iz dozvole za upotrebu kaligrafskog potpisa koju je 28. ševala 1304. AH/19. jula 1887. izdao izvjesnom Mustafi Hilmiju, zaključujemo da je kao učitelj kaligrafije zasigurno bio aktivan najkasnije od osamdesetih godina 19. stoljeća. To je ujedno do danas najranije datirani Alijev potpis. Sudeći po datumu druge poznate idžazetname koju je izdao izvjesnom Mehmedu Rasimu(?), škola je bila aktivna i 1314. AH/1896–97. godine. U prijevodu na bosanski stoji:
Plemići moje zajednice su nositelji Kur’ana
Rekao je Božiji Poslanik, neka je s njim Božiji blagoslov i mir: Ko želi da razgovara s Allahom, neka čita Kur’an, istinu je rekao Božiji Poslanik
Dopustio sam upotrebu kaligrafskoga potpisa piscu ovog poželjnog i lijepog djela Mehmedu Rasimu(?), neka Allah poveća njegovo znanje i potpunost, dadne mu dug život i ukrasi njegova djela, a ja sam ponizni Ali al-Šerif, učenik Abdullaha Ajnija Bosnevija, neka Bog oprosti njemu i svim muslimanima. Godine 1314.
Na temelju njihova vlastita svjedočenja, Mazalić prenosi da su kaligrafiju pred Faginovićem učili i braća Žiga: Salih i Mahmud te Derviš M. Korkut.
Pored kaligrafije, kako nadalje bilježi Mazalić, Faginović je svoje učenike podučavao i umjetnosti iluminacije. U islamskoj tradiciji rukopisne knjige i njezina ukrašavanja pod pojmom iluminacija (tadhhīb) najčešće se podrazumijeva svaki ornament izveden u zlatu ili rjeđe srebru, a koji ne sadrži figurativnost i figuraciju. Nerijetko su pod tim pojmom objedinjeni i svi drugi likovni elementi koji čine dekoraciju, izvedeni različitim bojama sa ili bez upotrebe zlata i srebra.
Obje danas poznate idžazetname koje je Faginović izdao uzorno su iluminirane i urešene, te odražavaju posve jednaka stilska obilježja. Postavljene su horizontalno, u tri jednaka polja koja razdjeljuju široke bordure. Razlikuje ih paleta korištenih boja i tonalitet, dok je tekst obje idžazetname ispisan crnom tintom.
O Faginovićevom ugledu svjedoči i podatak da je kao učitelj "za pisanje istočnih pisama" bio angažiran u sarajevskoj ruždiji, otvorenoj 1. septembra 1884. odlukom Zemaljske vlade. Kako navodi Hajrudin Ćurić, nakon što je stara "stambolska sufara" zamijenjena novom početnicom, autora hadži Ahmed-ef. Ribića (umro 1907. godine), ispisivanje početnice “lijepim arapskim krasnopisomˮ povjereno je upravo Faginoviću. Klišei su po njegovu rukopisu izrađeni u Beču, a štampala je Zemaljska štamparija u Sarajevu.
Prema informaciji koju donose gotovo svi istraživači Faginovićevog života i djela, od samog podizanja muvekithane situirane uz Carevu džamiju radio je kao njezin muvekkit. Muvekithana, dio vakufa (zadužbine), služila je kao službena prostorija za izračun tačnog vremena nastupanja molitve (namaza) i izradu kalendara (takvima). Iz kronograma (tariha) koji je povodom podizanja ovog objekta spjevao Fadil-paša Šerifović čitamo da je muvekithana Careve džamije podignuta 1270. AH/1853–54. godine. To bi ujedno bio i najraniji datum od kojeg možemo pratiti Alijev javni angažman. Istraživači dalje bilježe da je tu dužnost obnašao sve do smrti, što bi značilo da je ondje proveo skoro sedamdeset godina života.
Njegova sufijska opredijeljenost ponajbolje se zrcali u medžmui (bilježnica različitog sadržaja), koja se čuva u rukopisnom fundusu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu pod signaturom R-3219. I sam je Ali svom potpisu pridruživao pridjevak al-Qādirī, što znači da je bio pripadnik kadirijskog derviškog reda. Kadirijska - Hadži Sinanova tekija u Sarajevu, za čiju se godinu izgradnje smatra 1640., danas je jedini sačuvani spomenik te vrste u Sarajevu iz perioda osmanske vladavine. Dugo je vremena bila duhovno, intelektualno i kulturno-umjetničko žarište. Sukladno godinama koje bilježi na različitim stranicama medžmue, smatra se da ju je ispisivao između 1291-92. i 1324. AH, što odgovara vremenskom periodu od 1874-75. do 1906. Na stanovit način, kroz ovu medžmuu pratimo Alijeva sufijska i pjesnička opredjeljenja tokom trideset dvije godine njegova života. Poslije nekoliko prepisanih kasida (poema) različitih autora, dio sadržaja medžmue nastavlja se ispod crteža kadirijskog tadža (šejhovski turban), odnosno zaziva imena osnivača reda: Yā ḥażreti es-sulṭān es-seyyid 'Abdu'l-ḳādir el-Geylānī, obojenog karakterističnom crvenom bojom, s tekstom ispisanim zelenom tintom. Vještina i preciznost njegove ruke dokazana je i u prikazima dvanaest tadževa za dvanaest derviških redova koje iscrtava na dvije stranice, sa po šest na svakoj. Iznad svakog tadža navodi ime osnivača (pira) dotičnog reda, dok ispod bilježi godinu rođenja i smrti, a potom i ime duhovnog predvodnika za kojeg se dotični pir vezuje, što ističe crvenom tintom. Tadževi su poredani sljedećim redoslijedom, sa desna na lijevo: kadirijski, rifaijski, bedevijski, desukijski, šazilijski, džibavijski, mevlevijski, bektašijski, nakšibendijski, halvetijski, sunbulijski, gulšenijski. Godina koja se uzima kao vrijeme kada je prestao prepisivati i ispisivati medžmuu stoji uz potpisanu kaligrafsku kompoziciju koju, uz Božije ime, tvore imena časne Poslanikove porodice (Ehli-bejt). Ova se godina može pročitati i nafoliju na kojem se Ali potpisuje kao prepisivač medžmue: Ketebe el-faḳīr ‘Alī ŠarīfFagīnevīal-Qādirīal-Bosnewī.
Faginović se ubraja među plodonosnije bosanskohercegovačke kaligrafe, naročito aktivan u periodu Austro-Ugarske Monarhije. Iza njega je ostao obiman opus levhi nastalih između 1898-99. i 1914-15., te kaligrafski ispisi u Gazi Husrev-begovom turbetu iz 1893-94.
