Bablje huke otpuhale proljeće?

Piše: Enes Karić

Prikaz knjige prof. dr Ahmeta Alibašića "Arapsko proljeće, ulema i muslimanski intelektualci", izdanje: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2022.

Početak: Muhammed Buazizi kao arapski Jan Palach

Knjigu "Arapsko proljeće, ulema i intelektualci"autora prof. dr Ahmeta Alibašića pročitali smo tokom prvih deset dana januara ove 2023. godine. Iako se ova knjiga, to jest sadržaj svih njezinih stotinu pedeset devet stranica, itekako može recenzentski hvaliti, sama tema koju ovo djelo temeljito obrađuje (Arapsko proljeće, sa svojim krvavim obratima, zbivanjima i nemilim epilozima), sa svoje strane osujećuje razloge i potrebe za izljevima naših radosnih oduševljenja, pohvala i itekako opravdanih "panegirika" njezinom autoru.

Naravno, ovo nas ne sprječava da kažemo da se ova Alibašićeva knjiga može čitati, prvo, kao primjerno dat enciklopedijski prikaz odrednice Arapsko proljeće, drugo, kao naučno urađena kritička studija o svim važnim akterima koje je Arapsko proljeće (u vremenu od 2010. naovamo) izvelo na ulice i u javni prostor jednog velikog geografskog pojasa od Alžira, Tunisa i Libije, pa preko Egipta i Jordana sve do Sirije, Iraka, Bahrejna i Jemena, treće, kao zbornik temeljito ispisanih naučnih komparativnih analiza velikog broja ideja, mišljenja, stavova, opredjeljenja, svrstavanja, anatemiziranja, ideoloških laviranja...

Knjiga pokazuje da je autor Alibašić savladavao ona, obično mučna i teška, iščitavanja mnogih "arhipelaga literature" o Arapskom proljeću. Sva ta bremena literature pojavila su se u itekako nerazmrsivim ideološkim, političkim i mezhepskim kolopletima kako u arapsko-islamskom svijetu, tako i na Zapadu, poprimila su oblik često vrijednih knjiga i studija (kakva je, uostalom, i ova Alibašićeva), ali i otrovnih pamfleta, internetskih portala i TV emisija - priopćenih često tako da su bili na granici međumuslimanskih fizičkih obračuna i mezhepskih optužbi za blasfemije i galame najraznolikijih vrsta.

Bilo kako bilo, sve ovo sa Arapskim proljećem krenulo je - prema Alibašiću - dana 18. decembra 2010. godine kad se ulični prodavač sitne robe, mladić sa univerzitetskom diplomom po imenu Muhammed Buazizi, spalio u Tunisu i svojim činom podsjetio na slavnoga češkog studenta Jana Palacha koji se spalio 16. januara 1969. godine u Pragu u znak snažnog pro- testa protiv rusko-sovjetske okupacije. Obje vatre i nemile lomače koje su progutale dva mlada ljudska života bile su vatre i lomače za slobodu. Ali, kako to pokazuju i Alibašićeve analize u ovoj knjizi, vječno potrebna i sanjana sloboda, i kad ponudi svoje šanse, naiđe na prepreke status quoa. Ili se tu, pak, usprave i razjape čeljusti Revolucije koja jede svoju djecu! A "nepojedena djeca", obično, nisu od onih kojima je pošlo za rukom da kidnapiraju Revoluciju.

Ulema i interesi, laviranja i pogledi

Nekoliko je slojeva Ahmet Alibašić impregnirao u horizontalne ravni ovog svoga djela, sve njih nemoguće je, i nepotrebno, prikazivati u ovim našim pasažima. Kazano vrlo kratko i u vidu nagovora da se ova knjiga čita, jedan sloj Alibašićeve studije, itekako vidljiv i teorijski obrazložen, govori o krupnim ulemanskim ličnostima savremenog muslimanskog svijeta i njihovom odnosu prema Arapskom proljeću.

Ahmed et-Tajjib, Jusuf el-Karadavi, Bin Bejja, Ali Džum’a, Muhammed S. Ramadan el-Buti, Selman el-Avde... najfrekventnija su spominjana ulemanska imena među koricama djela "Arapsko proljeće, ulema i muslimanski intelektualci". Rečeno običnim jezikom, mnogima među ulemom itekako je zavodljivo bilo stati ispred pobunjenog i ljutitog naroda, pa i pomoći da se osmisli kakva parola, lahka za izreći, teška za ostvariti.

Alibašić objektivno pokazuje kako ulema u savremenom dobu, i posred Arapskog proljeća, poseže za nikad iscrpljenim simboličkim blagom islama, te kako, utilitarno, pragmatski, oportuno (ili ne), u svojim vatrenim govorima islam nudi kao rješenje, kao platformu za "revolucionarne promjene" itd. Ali, to ne čine svi alimi. Tradicionalisti među njima brzo su narodu, a prije svega sebi (a radi sebe!), stavili do znanja da "revolucija" znači "pobunu" protiv ustaljenog poretka i "legalnog i legitimnog vladara", bio on kralj, vojni diktator, partijski uzurpator koji na izborima uvijek dobija 98% glasova i tome slično.

Razložna su Alibašićeva elaboriranja svih ovih ulemanskih svrstavanja, kao i od uleme ponuđenih "egzegeza i hermeneutika" Kur’ana i islama. Na primjer, jedna ulema je govorila da je vlastodržačka tiranija po sebi fitneluk, a druga ulema joj se suprotstavljala i govorila da je revolucija -fitneluk! U zavisnosti od opredjeljenja, političke potrebe, životne pragme, hijerarhijskog položaja itd., islam se može /i, prema ulemi različitih tipova i nazora, treba!/ protumačiti kao "rojalistički", "revolucionarni", "prevratni", "sistemski", "statuskvoaški" itd.

Netačno je, međutim, kazati da je sva ulema kompromiserska i da se niko od uleme nikada ne bi ugledao u primjer rizika bez ostatka za kojim su posegnuli mladići Muhammed Buaziz ili Jan Palach. Jusuf el-Karadavi je, prvo, u nedopustivo gnusnom afektu, sa velike TV tribine, pozvao na ubojstvo Gadafija, da bi potom, nekoliko godina kasnije i sam bio osuđen na smrt /u odsustvu/. Drugo, Selman el-Avde je, po datim Alibašićevim analizama, odvažno i bez kalkuliranja, dopustio da iz njega progovori sloboda, razum i um (kroz njegovo djelo Pitanja revolucije), pa je završio u zatvoru, i tako dalje.

Slučaj el-Butija sam po sebi je tragičan. El-Buti je zagovarao provođenje reformi, sugerirajući da ono bude mirno, ne dovodeći u pitanje Asadov režim u Siriji. El-Butija su tzv. "islamski ekstremisti" ubili odaslavši samoubicu u jednu damašćansku džamiju, odnosno na el-Butijevu tribinu. I tako dalje. Alibašić sveučilišnim jezikom analizira "izme" iz kojih potiču, kojima pripadaju, i u odnosu na koje se razvrstavaju članovi uleme savremenog arapskog svijeta: tradicionalizam, vehabizam, selefizam, ihvanizam, modernizam, pa, gdjegdje, i sekularizam, laicizam itd. Knjiga "Arapsko proljeće, ulema i muslimanski intelektualci" otvoreno govori na kojim su pozicijama bili, privremeno ili stalno, alimi i ulema. Alibašićeva objašnjenja Arapskog proljeća zavise i od toga kojim "izmom" je ulema obuhvaćena. Dakako, autor obrađuje nekoliko impozantnih primjera "ulemanskog disidentstva", a o stotinama godina zatvora i ulemanskog tamnovanja da se i ne govori.

Arapsko-muslimanski intelektualci i racionalna objašnjenja Arapskog proljeća

Ova knjiga, jednim velikim dijelom, govori i o ihvano-muslimanskim intelektualcima i njihovom odnosu prema Arapskom proljeću, ili pak o njihovoj ulozi u njegovom nastanku. Ihvano-muslimane (ili "Muslimansku braću") nije moguće posmatrati izvan arapsko-islamskog konteksta, kao ni izvan konteksta savremenog svijeta. Kao što nije moguće ni "Kršćansku demokratsku uniju" (CDU) u Njemačkoj shvatiti izvan neke vrste sekulariziranog kršćanstva, tako ni "Muslimansku braću" nije moguće valjano shvatiti bez dugotrajnih pokušaja "demokratiziranja muslimana" i takozvanih "demokratskih hermeneutika islama i Kur’ana". To je jedna zamršena tema, autor Alibašić pomaže nam da je shvatimo bez slijepih pristajanja uz objašnjenja koja daju totalitaristi, s jedne, ili oni koje se naziva “islamijjūn“(islamisti), s druge strane.

Naime, ko god se bavi društvenom i "islamskom scenom" arapskog svijeta, pa time i Bliskog i Srednjeg istoka u kontekstima prije i nakon Arapskog proljeća, zna da već desetljećima, ako ne blizu jedno stoljeće, tamošnjim društvenim, vjerskim, sekularnim i političkim javnostima defiluju tradicionalisti (taklīdijjūn), ljevičari (jesārijjūn), nacionalisti (kavmijjūn), islamisti (islāmijjūn) i tako dalje. Alibašićeva knjiga, na dokumentiran način, pokazuje da je Arapsko proljeće pokazalo čitave plethore stavova, pa i onih kojima su sekularni intelektualci među nacionalistima i ljevičarima, uvijek spremno, i često na bahat način, uskraćivali podršku demokratskoj debati i demokratskom razvoju stvari, odbijajući tako dijalog sa "islamistima". Kako god mnogi od uleme nisu prošli čista obraza ispod gromova i munja Arapskog proljeća, tako ni svjetovni intelektualci - oni koji se busaju u prsa da su sekularisti ili ljevičari (pa time unaprijed demokrate) - nisu bili spremni osuditi masakre koje su režimi i njihove vojne ili policijske formacije u nekoliko mahova proveli nad narodom koji demonstrira.

(Cijeli tekst čitajte u štampanom izdanju Preporoda)