Namaz je ogledalo srca

Piše: Haris Dubravac

Blago onom ko svoj namaz pokorno je obavio, da se prije krvlju, suzom bolnom svojom abdestio! (Hāfiz Šīrāzī)

Budući da je namaz u velikoj mjeri izvrgnut formalnosti i formalizmu, jer je to propis koji se mora često izvršavati, želimo se osvrnuti na njegovu unutarnjost, bez koje se upravo dovodi do okoštalog obreda, bez sadržaja i suštine.

Propis donesen na Nebu

Najvažniji i najuzvišeniji dar za muslimane, s Miradža, jeste namaz. Božija Volja je da namaz kao stroga obaveza i jedan od najvažnijih elemenata islama bude objavljen baš na Nebu, u toj odabranoj noći, što namazu svakako priskrbljuje još jednu dimenziju i važnost, jer za razliku od drugih propisa koji su spušteni s Neba na Zemlju, namaz je propisan upravo na Nebu, u neposrednoj Božijoj blizini. Ovdje se postavlja pitanje: kakav je naš namaz, kako ga obavljamo, je li ga motrimo samo kao obavezu? Da li je namaz naša radost ili opterećenje? Je li namaz samo puka forma i suha obaveza?

Iskusiti Miradž - putovanje kroz nebeska prostranstva, kadri su svi muslimani ali duhovno (rūhānī) dok je samo u slučaju Pejgambera Miradž bio i tjelesni (džismānī) i duhovni. Namazom se vjernici mogu uspeti u najveće duhovne visine, gdje nema perdi vremena i prostora, jer ptica misli daleko uzlijeće. Namaz je vid stjecanja Božije blizine i stanje osamljivanja roba sa svojim Gospodarom, a i Poslanik je bio sâm s Uzvišenim na Miradžu. Kao što je Muhammed, a.s., na Miradžu razgovarao s Dragim Bogom, tako i svaki vjernik u namazu razgovara s Njim. Vjerovjesnik se uzdigao iznad ovog materijalnog svijeta u svijet Božije bliskosti, tako se isto klanjač uzdiže svojim mislima ponad svijeta materije i osjeća dašak vječnosti, odnosno, povezuje se s Bogom - korijen arapske riječi salāh (namaz) je sile (veza). U namazu je čovjek najbliži Bogu, upravo onako kako je i Poslanik na Miradžu bio najbliži Svevišnjem, oslobođen svih okova Ovog svijeta. Zato je namaz, koji je dosegnuo punoću i ukoliko je obavljen kako treba, duhovno uzdignuće vjernika u obzorja savršenosti. Sljedbenicima svojim, najodabraniji među nama, poručio je da namazom pokušaju doći tamo gdje je i on bio, u toplo krilo Božije blizine.

Srčana prisutnost je srčika namaza

Uzvišeni Bog nam otkriva težnju namaza u Knjizi plemenitoj: Ja sam, uistinu, Bog! Nema božanstva osim Mene i, zato, Meni robuj i namaz klanjaj kako bi mislio na Mene! (XX, 14). Čovjek u namazu mora osjećati Božiju blizinu i misliti na Njega: "Odličnost u vjerovanju je da robuješ Bogu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš On tebe vidi", reče Božiji Miljenik.

Čovjek od svoga namaza ima samo onoliko koliko je svjestan u njemu bio. Prisutnost srca je duh namaza! Najbolji pokazatelj jeste propis da kada je čovjek bolestan može klanjati, umjesto u stojećem, u sjedećem, a zatim ležećem položaju ili čak ako i to ne može onda da klanja u mislima. Prema tome, bît namaza je nepromjenjiva i ona je najvažnija, a kao što vidimo, u vanrednim uvjetima fizička forma namaza se može promijeniti. Dakle, forma namaza je vidljiva, a suština nevidljiva. Krajnje unutarnja svijest je poput korijena drveta; mada skriven, njegovi učinci se pojavljuju u lišću i granama. Otuda se namaska djelotvornost iskazuje i u svakodnevnom životu: "Pobogu, svrha namaza nije da ti svakodnevno stojiš, da se pregibaš i na tle licem padaš. Svrha mu je da ono stanje koje se u tebi javi dok si u namazu s tobom uvijek ostane: i kad spavaš i kad si budan, i kad pišeš i kad čitaš, da ni na trenutak ne zaboraviš na Boga" (hazreti Mevlānā). Ali i obrnuto. Nekad ono što je dio svakodnevlja ima upliv u našem namazu, kao što kaže jedan mudrac: "Ko se nije u stanju savladati izvan namaza, teško da će se moći tome oduprijeti i u namazu."

Kako srce usredsrediti na namaz? Veli Dokaz islama Ebū Hāmid el-Gazālī: “Znaj da je uzročnik prisustva srca zainteresiranost. Tvoje srce slijedi ono čime si zainteresiran i prisutno je samo u onome što te zanima. Kad god te nešto zaintrigira, srce je prisutno, htjelo to ili ne. Ono je tako oblikovano i tome potčinjeno. (...) Nema drugog načina, niti tretmana, za prisustvo srca do posvećivanja interesa namazu, a neće doći do zainteresiranosti namazom dok ne postane jasno da je traženi cilj uvjetovan njime, a to je vjerovanje i uvjerenje srcem da je ahiret bolji i trajniji te da je namaz put do njega.”

Za one koji nisu svojim srcem prisutni u namazu u Kur’anu se kaže: I, teško se onima koji namaz klanjaju ali svom namazu pažnju ne poklanjaju (CVII, 4–5). Kao što treba paziti da glava i oko ne skreću na drugu stranu tokom namaza, tako treba srce čuvati da se jedino usmjerava na namaz. Kako god je nutrina skrušena, tako je i vanjština, ako je srce krotko, smjerni su i vanjski organi, jer je stado onakvo kakav je pastir. Namaz oslikava srce, i u njemu se pokazuju sve njegove dobre i loše strane, reći će Gazālī.

Naši fizički pokreti u namazu su prolazni, ali duša koja ih potiče, traje zauvijek. Inače bi namaz bio gimnastika a on je daleko od toga. Namaz ne trpi mrtvu formu bez unutarnjeg sadržaja, jer je bez suštine kao ljuska oraha. Ljuska nikad nije svrha sama sebi, ona je tu samo da čuva jezgru: "Ko klanja bez prisustva srca, on je nemarni klanjač; ko klanja bez posvećenosti uma, on je nehajni klanjač; ko klanja bez pokornosti tijela, on je grešni klanjač; ko klanja pazeći na sve spomenuto, taj je ispunio dug", tumači El-Merzubānī.

Pored svega treba biti svjestan kako je do nas da budemo spremni čistotom srca i namjere a naše duhovno uzdignuće dalje ovisi o Božijoj naklonosti prema nama, o čemu nam se na tako slikovit način objašnjava u Kur’anu: I znajte da se Bog između čovjeka i njegova srca isprečuje. (VIII, 24).

Namaz je istočnik smislova

Mnogo toga nam govori poseban smisao pokreta u namazu. Kad počnemo klanjati, svežemo ruke kao da time ukazujemo na svoj status robovanja, ali prema Bogu, jer nas je On i stvorio samo zbog toga da mu robujemo (LI, 56). Na sedždi smo Bogu najbliži, a ne slučajno, upravo je na sedždi naš vidokrug najmanji, to jest, sedžda se može obaviti samo pokrivanjem očiju od svih stvari i svega što gledaju, čime nam pomaže da se u krajnjoj mjeri usredsredimo na Božiju sveprisutnost i blizinu. Znakovito je da postoje meleki koji su na kijamu, meleki koji su na rukuu i oni koji su na sedždi. Čovjek obuhvaća sva tri položaja čime svjedoči mogućnost da se može uzdignuti iznad meleka. Ibn `Arebī veli da namaz obuhvaća sva tri pokreta: uspravni, vodoravni i pokret nadolje. Prvi je ljudski, drugi životinjski a treći biljni. Možda bi se iz toga moglo iščitati da je u trećem pokretu, budući da smo tad Bogu najbliži, naša volja kao i kod biljaka gotovo izgubljena. Tad se naša volja u konačnici utapa u Svevolju!

Kad vidimo kako se piše na arapskom ime Ahmed, ime Prvaka svijeta kojim se najavljuje u Kur’anu kao poslanik, ustanovit ćemo da su položaji u namazu u obliku ovog časnog imena. Kijam oslikava harf elif, ruku harf hā, sedžda harf mīm a sjedenje harf dāl. Na kijamu je naš um u položaju iznad srca, na rukuu su na istom nivou a na sedždi, kad smo Bogu najbliži, naš um je čak ispod srca, time potvrđujući da Ga ne možemo umom doseći, već samo srcem. Na rukuu svjedočimo da je Gospodar El-`Azīm, a na sedždi El-A`lā, što je jači oblik veličanja Boga, jer smo mu na sedždi najbliži. Dâ se naslutiti paradoks: što se više spuštamo to se više uzdižemo!

Treba se zamisliti i nad činjenicom da Bogu dižemo prazne ruke kada dovimo, jer ćemo praznih ruku i u mezar čime ujedno pokazujemo da ništa nije naše, pošto je Božija vlast sveobuhvatna (II, 284) i samo nam On iz Svoje Milosti može podariti veliko dobro.

Uz to, (za)hvala je neizostavni dio namaza. Obaveza je Boga hvaliti u svakom trenutku, bez obzira na svekolika događanja. Zato je neispravan namaz onoga koji propusti proučiti El-Fātihu makar na jednom rekatu a ona počinje upravo riječima (za)hvale.

Neki će autori čak tvrditi da je namaz obred u kome su sadržani svi islamski šarti: tokom namaza na svakom sjedenju izgovaramo šehadet; neposredno odgovaramo na Božiju izričitu zapovijest da uspostavimo pet dnevnih namaza; najpotpunije postimo, jer je zabranjeno u namazu bilo šta unositi u sebe ili se prepuštati ružnim mislima; ulažemo vrijeme, a vrijeme je novac, tako smo u namazu u stanju svojevrsnog davanja zekata; tokom namaza smo okrenuti ka Časnom hramu u Meki i na taj način aludiramo na svoj stalni obred hadža.

Namazom do Božije blizine i pribježišta

Gospodar je blizak i nikada Se ne zaklanja od svojih stvorenja, samo se čovjek svojim grijesima može zakloniti i udaljiti od Njega: I kad te upitaju Moji robovi za Mene, Ja sam, uistinu, blizu! Odazivam se pozivu onoga koji Me zaziva (II, 186). Rob je najbliži Bogu na sedždi i to su Božije riječi: Na sedždu padni, i Bogu se primakni! (XCVI, 19). Nisu slučajno prve riječi Objave, a tako i ove sure bile Ikre’, a posljednje riječi da rob na sedždu padne Bogu i tako se približi. Baš u toj suri, El-`Alek, Bog prvim riječima naređuje stjecanje znanja, odnosno spoznaju (i) vlastite vrijednosti, a posljednjim riječima te sure prepuštanje takvoj duhovnoj drami padajući ničice na zemlju, jer svaki postupak mora pratiti znanje i svjesnost što i jeste poruka ovakvog Božijeg rasporeda.

Namaz je također najbolje traženje utočišta od svih problema, pogotovo danas kada nema među ljudima previše razumijevanja, jedino gdje čovjek sa svim svojim tajnim željama i mukama ima utočište te biva siguran da će biti saslušan. U suri koja je prema hadisu jednaka trećini Kur’ana, Uzvišeni nam kazuje: Bog je Utočište svakom! Značenje Božijeg imena Es-Samed jeste Onaj Kome se svako obraća, u Koga se svako pouzda.

Na kraju, spomenut ćemo jednu paradigmu na koji način se duhovno pripremiti za namaz i u skladu s tim ga doživjeti. Kazuje Hātim el-Esamm za svoje unutarnje stanje u namazu: "Zamislim da je Kaba tik ispred mene, sirat-ćuprija pod nogama, Džennet s desne, Džehennem s lijeve strane, a Azrail iza mene. Računam da mi je to posljednji namaz. Onda stojim između nade i straha. To sve činim s iskrenošću, a onda opet ne znam je li mi primljen ili nije."

(Objavljeno u štampanom izdanju Preporoda)