Opasna avantura zapadnog popuštanja balkanskim nacionalističkim hegemonima

Piše: Jusuf Vrančić

Očito je da se u sjeni dešavanja oko ruske agresije na Ukrajinu ubrzano odvijaju zakulisne igre i pospremanja na Balkanu. Sve češće se u diplomatskim kuloarima govorka o tome kako Zapad pokušava odobrovoljiti Srbiju dajući joj ustupke na račun zemalja okruženja, prije svega Kosova, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Strah od ruskog utjecaja i realizacije Duginove vizije ruskog odgovora Zapadu kroz Srbe na Balkanu (vidi pod: presretnuti mailovi Putinovog ideologa Aleksandara Dugina), gura neke zapadne politike u opasnu avanturu koja može samo dodatno destabilizovati čitav region.

Brojni javni i obavještajni izvještaji ukazuju na daleko jači utjecaj Rusije u Srbiji i srpskim zajednicama na Balkanu, nego što su to dugo vremena na Zapadu htjeli sebi priznati.

U diplomatskim krugovima se čulo kako se Vučić žalio zapadnim diplomatama koji su na njega vršili pritisak da Srbija uskladi svoju vanjsku politiku prema Rusiji sa onom EU, kako on to ne smije, jer će biti ubijen kao premijer Zoran Đinđić, te da sve sigurnosne, medijske i vjerske institucije oko njega drže Rusi.

Antieuroatlantsko raspoloženje koje vlada u SPC, srbijanskim režimskim medijima i većini javnosti, koje je, da se ne varamo, kreirao sam Vučić kako bi se godinama zadržao na vlasti u Srbiji, danas je tako duboko da bi svako popuštanje i ustupci ovakvoj Srbiji samo poslalo poruku o ispravnosti takvih politika i njihovom uspjehu, a nikako kao potez zbog kojeg će se ovakva Srbija i srpske elite u okruženju okrenuti euroatlantskim integracijama i zapadnim vrijednostima.

Osim toga, jačanje srpskog velikodržavnog projekta kroz priče o jačanju entiteta Rs i čak njenom spajanju sa Srbijom, popuštanje Dodiku i njegovo pretvaranje u lidera reformskih procesa, kreiranje nove Rs kroz zajednicu srpskih opština na Kosovu, vraćanje Crne Gore u okvire srpskog svijeta i slabljenje nacionalnog identiteta Makedonaca, kod drugih naroda Balkana će izazvati samo euroskepticizam i antizapadno raspoloženje, te će oni krenuti putem vlastite unutrašnje radikalizacije i traganju za globalnim sponzorima koji će im barem obećati zaštitu njihovih prava koja Zapad na pladnju isporučuje Vučiću u želji da ga zadovolji.

Zapad ovakvom eventualnom politikom rizikuje da na Balkanu izgubi svoje tradicionalne saveznike prije svega među Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima i liberalnim i demokratskim elitama u Srbiji, pa i Hrvatskoj, a da ne pridobije proruske nacionalističke elite u ovim zemljama, bilo da su one okupljene oko ideja srpskog ili hrvatskog hegemonizma.

Nadalje, ojačati na ovaj način prije svega velikosrpski hegemonistički projekat rizikuje da, sve i da je predsjednik Vučić iskren u navodnim tajnim talovima sa Zapadom (što se može vidjeti iz toga kako mediji koji su pod njegovom kontrolom polako pripremaju teren za barem djelimično udaljavanje od Rusije i neka njegova diplomatska pehlivanjenja o srpskoj neutralnosti) ojača Srbiju u kojoj će biti potrebni samo jedni izbori da se ono što se da “umjerenim Srbima” preko noći izruči proruskim radikalima.

Svima je teško povjerovati da u ovim sumnjama koje se čuju ima istine, ali postupci američkog diplomate Escobara, visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, i brojnih drugih zapadnih zvaničnika i sve ono što se dešava u Bosni, Crnoj Gori i Kosovu, ostavljaju dovoljno prostora sumnji da je Zapad krenuo linijom manjeg otpora i da na Balkanu pokušava udovoljiti onim politikama koje su otvoreno bile proruske, gdje ne trebamo zaboraviti ni današnje vodstvo R. Hrvatske, naročito predsjednika Milanovića, koji očito igra na istu kartu u nadi da će tako ostvariti čak i one ciljeve, prije svega u Bosni, koje ni Tuđman nije mogao postići.

Zbog navedenog, za nadati se da neko iznad ranga zapadnih birokrata shvata o kako opasnoj avanturi bi se radilo i kako se već dosadašnjim potezima i najavama pogrešna poruka šalje, ne samo na Balkanu, nego u geopolitičkim okvirima.

Dosljedno insistiranje na evropeizaciji i demokratizaciji Srbije i Hrvatske, te poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta država na Balkanu, revnosno suzbijanje malignog ruskog utjecaja i jasna poruka velikodržavnim hegemonističkim regionalnim projektima da za njihove vizije svijeta nema mjesta u ujedinjenoj Evropi i klubu slobodnih demokratija, jedina su prava strategija za dugoročnu stabilizaciju Balkana. Sve ostalo je opasna avantura za koju se samo možemo nadati da u nju već nismo gurnuti.

(Preporod.info)