Kao šesnaestogodišnjak preživio genocid skrivajući se devet mjeseci po šumama i zemunicama

Bekir Husejinović imao je samo šesnaest godina kada je jula 1995. godine Srebrenica pala u srpske ruke, a Bošnjacima bilo namijenjeno da budu ubijeni ili protjerani. Odlučio se, iako maloljetan do slobode doći preko šume. I u njoj, s još par saputnika ostao devet mjeseci, do 6. aprila 1996. godine kada je prešao na slobodnu teritoriju.

A prije samo nekoliko godina od tih teških mjeseci, Bekir je imao sretno djetinjstvo i život zajedno sa svojom porodicom.

- Bili smo porodica na okupu, otac je pretežno radio vani, dolazio bi kući mjesečno. Bili su to oni sretni trenuci, iako nismo živjeli u nekom posebnom izobilju. Sve u svemu imao sam sretno djetinjstvo sve do maja 1992. godine kada počinje, na neki način raspad naše porodice koja nikad više nije bila u kompletnom broju - kaže za Preporod.info Husejinović.

Već na samom početku agresije zločinci su zarobili njegovu majku i sestru koja je tada imala samo četiri godine. Bekirova majka proživjela je tih dana pravi pakao, jer su je četnici mučili i zlostavljali na razne načine. I danas Bekirova majka Zineta teško govori o tim danima. Još nosi posljedice iz dana provedenih u logoru Bekirove nekadašnje škole "Vuk Karadžić".

Bekirov brat Ramiz nije 1995. godine prešao na slobodnu teritoriju, ubijen je. Bio je godinu dana stariji od Bekira, imao je samo 17 godina.

- Moj brat Ramiz nikad nije stigao do slobodne teritorije, i to je moje posebno breme koje nosim cijeli život. Imao je 17 godina i mnogo snova koji su ostali neostvareni, ubijen je u genocidu samo zato što je bio Bošnjak.

Nastavili smo život dalje, jer ne može biti drugačije. Čuvamo uspomenu na rahmetli Ramiza i sve šehide koji su položili živote u odbrani jedne domovine Bosne i Hercegovine - Husejinović.

Lutajući podrinjskim šumama, s još pet muškaraca s kojima je i prešao na slobodnu teritoriju, nastojali su preživjeti. Bekirova priča, kao i priča njegovih saputnika spada u najteže priče koje čovjek može zamisliti.

- Poslije pada Srebrenice preživio sam bezbroj zasjeda, prelazak do planine Udrč i nakon mjesec dana preživljavanja povratak u pakao Srebrenice. Odluka da izdržimo zimu u šumama oko sela Lehovići, nedaleko od Potočara je, ustvari ono što ovu priču čini, rekao bih, drugačijom od ostalih. Preživjeli smo situacije od kojih se insan prosto naježi, sve je to volja Stvoritelja. Uz Njegovu volju i pomoć ništa nije nemoguće - priča Bekir.

Danas, toliko godina poslije u njemu živi svaki detalj njihove borbe i to je postalo dio njega. Naviknete živjeti s tim, govori on i, obzirom da su se skrivali i nekoliko mjeseci od potpisivanja mira objašnjava kako jesu znali za potpisani mir.

- Naravno da smo znali da je rat završen, jer smo preko malog radija za kojeg smo struju proizvodili pomoću prele za predenje vune slušali svaki dan vijesti. Pratili smo potpisivanje sporazuma u Dejtonu i Parizu, tako smo odlučili da provedemo zimu i na proljeće sigurno pređemo put smrti do slobodne teritorije. Bilo je teško, preteško, ali izdržali smo - kaže on.

Bekir je svoje teško iskustvo prenio na papir i izdao knjigu pod nazivom "Dječak s rukama starca". Tekst za knjigu nastao je odmah poslije prelaska na slobodnu teritoriju, i u početku je to trebalo ostati u krugu porodice.

- Međutim, kad odrastete shvatite da je to greška koja se ne smije napraviti. Pomalo iznerviran vremenom u kojem živimo, kao i stalnim negiranjem genocida odlučio sam da objavim svoju priču i tako dam svoj doprinos u jačanju kulture sjećanja na genocid u Srebrenici.

Nadam se da će probuditi svijest kod ljudi koji su preživjeli slične situacije da progovore o onom što ih godinama muči - ističe on.

Govori da iako pamtimo i opominjemo na sve ono što smo proživjeli, ipak može i treba puno bolje i više. Svaki pojedinac treba dati svoj doprinos, da više nikad i nikome ne dozvolimo da se desi ono što je nama.

- Ne treba buditi mržnju, osvetu ili bilo šta drugo, ali moramo znati da trebamo ostati budni i naučiti jednu važnu lekciju u životu, a to je da smo jedino sebi pravi prijatelji. Ne smijemo zaboraviti da sve ovo što nam je učinjeno, učinjeno je pred otvorenim očima međunarodne zajednice i cijelog svijeta. Nema oprosta, nema zaborava - kaže na kraju razgovora za Preporod.info Husejinović.

(Alem Dedić/Preporod.info)