Pismo oboljelom prijatelju

Piše: Mustafa Bećirović

Dosta sam truda uložio u iznimno velikom strpljenju da tvoju tamu u umu pretvorim u svjetlost. Bio sam se ponadao da ću uspjeti, barem tračak svjetlosti kao što mršave zrake sunca razrijede maglu.

Ali, nisam uspio.

Probao sam iskustvom i smirenošću u mnogim pitanjima pronaći tvoj ispravan odgovor utemeljen na argumentima. Razmišljao sam o tvojoj negativnoj energiji utkanoj u svaki slog tvoje riječi i primijetio da je svaka riječ upućena tvom umu naišla na neprobojan zid. Još nisam odgonetnuo da li je to urođena bolest koju bi psiholozi nazvali egocentrik ili psihopata.

Zaključio sam da to nije urođena bolest za koju je odgovorna genetika, jer ogroman broj informacija koje se u tvom umu prerađuju u dezinformacije govore o tome da je tvoja bolest stečena i da si zaražen Facebookom i Twiterom, i to na najtoksičniji način.

Možda je bolje reći žrtva.

Jednom kad sam ugrabio doći do riječi, uspio sam ti spomenuti ajet u kojem stoji da Bog neće očistiti srca nekih ljudi zato što "puno slušaju laži i puno jedu nedozvoljenog".

E, to je taj ajet, ona zraka svjetlosti koja je mogla proviriti u tamu tvog uma. Primijetio sam u tvom govoru, koji nema ni tačke ni zareza, da mnogo znaš i da ti oči sve vide, ali srce ti je potpuno oslijepilo.

Sjećaš li se kad sam te izveo na ručak i naručio friško teleće srce i džigericu, frišku i kompletnu. Ti si me gledao u čudu, sa iskolačenim očima i pitao:

"Šta ovo znači?"

Ja sam ti rekao: "Bujrum, ukusno je."

Pitao si me jesam li normalan. Vidiš, ja tebe nijednom nisam pitao jesi li normalan dok svojim jezikom grizeš džigeru i srce svoje braće o kojima ružno pričaš, bez da u taj kontekst ikad staviš sebe. Jedi, - rekao sam ti - jer je ovo ukusnije od onoga što tvoj bolesni um i srce riga na jezik.

Otišao si demonstrativno i nisi više nikad nazvao. Ja sam sačekao da mi u restoranu ispeku džigeru i srce. Ti nisi mogao sačeketi taj dio na isti način kao što nisi spreman da svoje srce i um očistiš na žaru Božije riječi. A Bog je Musau rekao nek' je blagoslovljena vatra u koju si zagazio.

Dok sam jeo ukusno ispečeno meso, rekoh sebi: "Jesam prijatelju, normalan sam čim nisam na Twiteru i Facebooku, i to mi je prvi dokaz da nisam zaražen i da nisam obolio srce i um.

"Htio sam ti reći, da nisi naprasno otišao, da sam svaki put poslije kahve s tobom otišao da posjetim neke oboljele prijatelje, uglavnom od karcinoma, koji je već metastazirao. Svi su imali samo jednu želju, da ozdrave da bar mogu sami do toaleta.

Treba nam to gledanje u sebe, da vidimo gdje će završiti naša osionost, samoljublje i naša umišljenost da nam sve pripada.

Jedan od ovih bolesnika godinama klanja išaretom i tako smiruje nesnosnu bol. Treba nam ta posjeta hastama da vidimo u šta cijeli život upiremo očima. A Bog je rekao "Nemoj nipošto upirati svoje oči u ukrase ovog svijeta koje smo kao iskušenje podarili nekima od vas. Najbolja opskrba i trajna je samo od Gospodara."

Eto, moj prijatelju, želja mi je bila da ti pomognem, jer kolika god nečija veličina izgledala, ona je satkana od krhkosti. Vrijeme će je izmrviti i samo je važno šta će iz mrvica niknuti.

Nemoj zaboraviti da je Bog učinio sunce vodičem našoj sjeni. On je nekad izdužuje, nekada skraćuje, a kada odluči On će je privući sebi.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.