Umjesto želje za autoritetom, biti uzor
Piše: Ekrem Tucaković
Brojna je i raznovrsna literatura u kojoj se razmatra pitanje autoriteta u njegovim različitim dimenzijama i formama. Autoritet se u sociološkoj i politološkoj literaturi definira kao moć upravljanja ljudima i dobrima, moć obavezivanja drugih ljudi na osnovu vlastitog ugleda, a ne prisile. Ova vrsta autoriteta računa na snagu vlastitog primjera u kojem drugi prepoznaju vrijednosti koje su spremni dobrovoljno slijediti, jer u njima vide pojedinačnu i/li opću dobrobit. Takav autoritet se ne održava vještački (državnim aparatom ili drugim institucionalnim mehanizmima), nego vjerodostojnim životom i vlastitim svjedočenjem. Vjerske zajednice u demokratskom društvu velikom broju ljudi mogu biti jedino ova vrsta autoriteta. Naravno, za svoje uposlenike one vrše i drugu vrstu autoriteta, recimo provođenjem radne, administrativne, duhovne ili druge discipline. Međutim, taj autoritet je veoma ograničen i nije tema ovog teksta.
Savremeni čovjek se - možda više nego ikad u nama poznatoj historiji, a vjerovatno tome doprinose tehnološko-ekonomske prilike - nastoji oduprijeti autoritetu vanjske fizičke i mentalne prinude i moranja, a u mnogim područjima u tome i uspijeva. Premda je čovjekova želja za oslobađanjem od svake prinude sasvim prirodna i očekivana, ona je danas, kada se stihijski realizira, ujedno veliki izazov i iskušenje vjerskim organizacijama. Održati tradicionalni vjerski autoritet, posebno na tradicionalan način i sredstvima, jednostavno nije moguće, zato što više ne postoje tradicionalni čovjek i društvo, ili ih je sve manje. Usto i vjerski službenici su drugačiji i s drugačijim očekivanjima. Čak i da nisu, stvari ne bi bile znatno drugačije. Stoga je od ključne važnosti otvorenih očiju se suočiti s realnošću.
Možemo li se pomiriti s tim da ljudima nismo ili postajemo sve manje ikakav, a kamoli vjerski autoritet u tradicionalnom smislu (da vjerski službenik ima veliko poštovanje, poseban status u džematu, sluša se njegova riječ, srame se ljudi pred njim svojih postupaka i sl.)? U tom suočavanju sa sobom i svijetom važno je promišljati, ako već ne možemo biti tradicionalni, kakav ili na koji način možemo biti autoritet? I treći aspekt ovog pitanja, možda je i suštinski, da li mi uopće trebamo imati ambiciju da nekome budemo autoritet? Da pojasnim, kako se ne bi pogrešno shvatilo, ambiciju u smislu da u prvom redu radimo i djelujemo sa sviješću i željom postizanja autoriteta, izgradnje statusa, te da to bude ideja vodilja?
Uvjerenja sam kako s punom sviješću i odgovornošću treba prihvatiti činjenicu da nismo i nećemo više biti autoritet kakav je bio nekada vjerski službenik. Štošta se mijenja, čak i u vrijednosnom pogledu, pa su i tu promjene neminovne. Pogrešno je gajiti iluzije da se stvari mogu vratiti unazad ili držati zakočenim. Vjerske organizacije uopće se ne trebaju rukovoditi željom za autoritetom, očekivati da ih ljudi tek tako slušaju i pokoravaju se. One ustvari trebaju imati samo jednu ambiciju - snažnu ambiciju, svijest i odlučnost da budu iznad svega uzori i primjeri u življenju vjere i morala. U suštini, njihovo je samo da u društvu, među muslimanima budu uzori. Nakon toga će, i ne htijući, biti autoritet u punom značenju riječi. Nije rijetkost da mi suštinski ne čujemo ono što sami govorimo (nas se ne dotiče), a željeli bismo da nas drugi slušaju i po tome postupaju. Dakle, nismo autoritet sebi, jer ne možemo sebe nagovoriti i privoliti da djelujemo po onome što pričamo, a željeli bismo biti drugima.
Stjecanje autoriteta uzornošću života i praktičnim primjerom je temeljno kur’ansko načelo i prema tome svevremensko, bez obzira na promjene u društvu. Muhammed, a. s., je samo čovjek (Fussilet, 6) čija je zadaća da dostavi i obznani Božiju poruku i Allah će ga "štititi od ljudi" (Ma’ida, 67), međutim s tom zadaćom je "najljepši uzor" (Ahzab, 21) i najveći autoritet, ali ne po koncentraciji najveće fizičke moći i prisile.
Islamska zajednica snagu i vjerodostojnost svoga autoriteta crpi po dvostrukoj osnovi: po autoritetu Kur’ana, njegovom tumačenju i primjeni, i vjerodostojnosti institucionalne organizacije u službi potreba ljudi. Ni za jedno od ovog dvoga nije joj potrebna vanjska legitimacija ili, pak, nametanje svoga autoriteta, ma kako ga shvatali, vanjskoj sferi društvenog života. Sve što joj je potrebno je kur’anska uzornost koja će je učiniti "najljepšim primjerom i uzorom" ljudima.
(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)
