Vakufi za brigu o mektebskim polaznicima

Mnoge vakufname sadrže vrlo specifične uvjete vakifa, u kojima se do u najsitnije detalje izražava vakifova volja.

Među tim vakufnamama ističe se nekoliko njih, koje su sastavljene u različitim vremenskim periodima i lokalitetima na području Bosne i Hercegovine, a tiču se osnivanja mekteba i određivanja novčanih sredstava iz vakufa za potrebe polaznika tih mekteba. Ovdje ćemo istaći dva primjera:

Kizlaraga Mustafa (Darussaade agasi), sin Mehmed-bega,  sin Abdulveduda, utemeljitelj kasabe Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad), u svojoj vakufnami iz 1595. godine kaže:

“Odredio je da se svake sretne godine kupi djeci koja uče u mektebu po jedna dolama i po jedne čakšire od bijele abe (čohe), po jedan ćulah (kapa) od čohe “yetmiš čile” i po jedan šareni pojas. Prilikom “lejle-i kadra” neka im se to podjeli i obuče. Koliko god djece bude u mektebu, neka ni jedno dijete ne bude uskraćeno od poklona, ako je ikako moguće.” Ukratko, svake godine neka se na spomenuti način kupi odjeća od strane vakufa za do osamdesetoro djece. Svake godine za ovu svrhu odredio je 10800 akči...” (Salih Trako, Vakufname iz BiH XV i XVI st., Sarajevo: Orijentalni institut, 1985., str. 247-259.)

Po dva dirhema dnevno za nabavku voća ili, ukoliko ovog ne bude, raznih slatkiša, koji će se dijeliti djeci svakog četvrtka poslije podne...

Mostarski vakif Ćejvan ćehaje, sin Abdurrahmanov u svojoj vakufnami o osnivanju mekteba, neposredno uz džamiju, iz 1554. godine, odredio je da se za njegov rad angažuju muallim i njegov pomoćnik, te “da se troše po dva dirhema dnevno za nabavku voća ili, ukoliko ovog ne bude, raznih slatkiša, koji će se dijeliti djeci svakog četvrtka poslije podne.” Ovo je sa aspekta savremenih pedagoških normi posebno zanimljiv način privlačenja djece mektebskoj nastavi, posebno ako uzmemo u obzir da ova vakufnama potječe iz sredine 16. stoljeća. Dodamo li ovome i to da je vakif izričito tražio da mualim mora biti “blizak djeci i simpatičan”,  kao i da kod ophođenja s djecom, kako kaže, mora biti “strogo objektivan”, jasno nam je koliko je pažnje posvećivano ovom vidu odgoja i obrazovanja djece. (Hifzija Hasandedić, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Mostar, 2000., str. 44)

Obojica spomenutih vakifa osigurali su sebi priliv dobrih djela do Sudnjega dana i hair-dove hiljada djece.

Ovo je izuzetno lijepa praksa koja je primijetna i danas u pojedinim mektebima. Iz spomenutih primjera vidimo da ovaj adet seže stoljećima unazad i nadamo se da će i novi vakifi svoje imetke zavještavati radi zadovoljstva Dragoga Boga i na radost hiljada polaznika naših mekteba u Bosni i Hercegovini i širom svijeta.