Preokupiranost Evropskom unijom

Piše: Hamza Karčić

Kada sam prije dvadeset godina pohađao dodiplomski studij, tada se govorilo o evropskoj budućnosti BiH. Poznati samit održan u Solunu 2003. godine obećao je evropsku perspektivu državama Zapadnog Balkana ako ispune neophodne uslove. Sjećam se da su ranih 2000. neki bosanskohercegovački funkcioneri govorili da BiH može postati članica EU za nekoliko godina.

Od tada su prošle dvije decenije i danas se još govori o evropskom putu BiH. Sada se očekuje odluka evropskih lidera krajem godine o tome da li će BiH biti dodijeljen kandidatski status. Ako pregledamo arhivu štampe iz proteklih godina, možemo uočiti šablon pisanja o ovoj temi: konstantna nada da će BiH postati dio EU i da će to riješiti mnoge probleme i kritike domaćim vlastima zbog neispunjavanja uslova. U suštini, javni diskurs o BiH i EU nije se promijenio posljednjih dvadeset godina.

Političari i analitičari uglavnom rješenje za mnoge probleme u BiH vide u evropskim ili evroatlantskim integracijama. Na većini konferencija se ponavlja ista ideja. Dominantno mišljenje je da vlasti u BiH treba da ispune uslove i da će Brisel to nagraditi većim stepenom integracija što će u konačnici dovesti do punopravnog članstva.

Često se na tim konferencijama, promocijama knjiga i drugim skupovima kao i u javnosti uopšte zanemaruju ostali faktori i pojave unutar same EU. Uspon desnice, zamor s EU, proširenjem, sve prisutnija islamofobija, nejasan pravac kojim želi ići EU su neki od ključnih faktora koji će uticati na budućnost procesa proširenja. Drugim riječima, nije samo dovoljno ispuniti obaveze. Mnogo toga će ovisiti o procesima unutar država članica EU.

Ako BiH dobije kandidatski status krajem godine, to će biti pozitivna vijest. Ali nema potrebe za pretjeranim oduševljenjem. Treba imati na umu da je to jedan korak naprijed i da je upitno kako će izgledati nastavak tog procesa integracija.

Slučaj Sjeverne Makedonije pokazuje da država može poduzeti reforme uključujući i promjenu imena ali da će opet biti suočena s preprekama. Veto Bugarske to pokazuje. Prije Bugarske, i Francuska se protivila otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom. Na podršku susjeda u procesu evropskih integracija se ne može osloniti. A blokade, pored susjeda, se mogu očekivati i iz drugih država članica.

Prepreke i dugotrajan proces približavanja EU će s vremenom vjerovatno proizvesti i zasićenje samom temom evropskih integracijama u BiH. Danas evropske integracije nisu “in” koliko su bile prije deset godina. Manje je konferencija i događaja i manje su posjećeni.

Ali, preokupiranost Evropskom unijom ima još jednu problematičnu posljedicu. Naime, ta preokupiranost ograničava vanjskopolitičke opcije BiH. EU od potencijalnih budućih država članica traži usklađivanje njihovih vanjskih poslika s Briselom. To u praksi znači da se od država očekuje da slijede EU ali da te iste države ne benefitiraju od punopravnog članstva i mjesta za stolom prilikom odlučivanja. Logično pitanje koje se postavlja je zašto slijediti odluke i pravac EU ako određena država neće postati članica EU u skorijoj budućnosti? Zašto limitirati opcije u vanjskoj politici?

Nadalje, čak i eventualni ulazak u EU ne znači automatski prosperitet kao što se može steći utisak u našem javnom prostoru. Pristupanja ovom bloku pruža pristup fondovima i nudi veće šanse za razvoj. Ali ulazak u EU nije kraj desničarskim politikama. Odlazak stanovništva iz Hrvatske pokazuje da članstvo u EU neke trendove ne može spriječiti. U nedavnim posjetama Rumuniji i Grčkoj čuo sam kako mnogi mladi u ovim državama, članicama EU, također svoju budućnost vide u Njemačkoj.

Za nosioce vlasti u BiH, prioritet bi trebao biti članstvo ove države u NATO-u. Ako bi se trebalo birati između članstva u NATO-u i EU, jasno je da je NATO nemjerljivo važniji. Odnos susjeda prema BiH kao i separatističke politike unutar države pokazuje zbog čega je prvi prioritet nastojati postati dio ovog sigurnosnog okvira.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)