Modernizam Osmana Nurija Hadžića - refleksije na neka pitanja nauke akaida

Piše: dr. Vahid Fazlović, muftija tuzlanski

Brojni naši ugledni učenjaci iz bliže i dalje prošlosti kontinuirano su se bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim radom na obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamskoteološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Iz našeg dosadašnjeg, na stranicama ovog lista posve sažetog, rasvjetljavanja akaidske misli bosanskohercegovačkih učenjaka iz prve polovine dvadesetog soljeća, mogli smo uvidjeti da su svi oni nauku o osnovama islamskog vjerovanja uglavnom razumijevali u duhu ehlisunetske klasične teologije. Među ondašnjim alimima koji su se značajnije bavili temama u okvirima nauke kelama, i na tom polju vjerskog mišljenja, se po svojim modernističkim stajalištima izdvajao reis Džemaludin-ef. Čaušević. U ovom radu ćemo s nekoliko natuknica usmjeriti pažnju na vjersko-teološke poglede Osmana Nurija Hadžića, jednog od najdosljednijih pobornika modernizma i reformizma u Bosni i Hercegovini. Evropsko obrazovanje i racionalistička misao ovog bošnjačkog vjerskog reformatora (visoko obrazovanje je stekao na Šerijatsko-sudačkoj školi u Sarajevu, te na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Beču) imali su dominantan utjecaj na njegov cjelokupni opus, uključujući i područje islamskih nauka.

Može se smatrati izrazito specifičnim Hadžićevo razumijevanje normativnog statusa sunneta, u vezi s kojim će ustvrditi da "hadisi nemaju karakter dogme"- Njegovo poimanje sunneta kao Poslanikovog, alejhi selam, idžtihada nastalog u određenom historijskom kontekstu, bez normativne uloge i trajnog obligacijskog djelovanja ovog izvora na buduće generacije, u potpunosti se odražavalo i na njegove vjersko-teološke akaidske stavove.

Podsjećamo da su bosanskohercegovački alimi iz perioda koji sagledavamo ulogu normativnih i konstituirajućih izvora Kur’ana i sunneta u nastanaku i razvoju islamskih nauka, među kojima i akaida, razumijevali u duhu tradicionalne teološke spoznajno-kritičke teorije. Tako će skoro svaka tadašnja slojevitija rasprava u okvirima nauke akaida uključiti i poglede na Kur’an i sunnet (uzimajući ih najčešće zajedno) kao neupitne i svevremene izvore islamskog vjerovanja.

U razmatranjima uloge Kur’ana kao prvog izvora, među našom tadašnjom ulemom vladala je potpuna saglasnost. Kada se raspravljalo o određenim pitanjima islamske dogmatike, javljala su se i različita razumijevanja kur’anskog teksta, ali pozicija Kur’ana kao prvog glavnog izvora cjelokupnog islamskog učenja, posmatrano iz ugla muslimanske teološke epistemologije, nije dovođena u pitanje.

U našoj vjerskoj literaturi iz onog vremena, također je očitovana velika odgovornost naspram sunneta kao neupitnog drugog glavnog izvora svih nauka islama. Bosanskomuslimanski teolozi su u svojim studijama vjerodostojnu hadisku predaju precizno definirali objavom po značenju. Hadisi s najvišim stupnjem vjerodostojnosti (tevatur) vrednovani su kao primarni izvor za sva pitanja islamske dogmatike. I bosanski modernisti kao što je Džemaludin Čaušević prema sunnetu se odnose dosljedno tradicionalnoj percepciji primarnih izvora islama. Podsjetit ćemo da je ovaj učenjak naučno precizno i s osobitom odgovornošću isticao da je "od početka islama sunnet smatran drugim izvorom i osnovom vjere". Naglasit će da se za hadis ne može tvrditi da je potpuno sačuvan od svake pogreške, ali u njegovim raspravama se eksplicitno dokazuje kako su najveći muslimanski učenjaci obavili najstrožije provjere vjerodostojnosti predaje od Poslanika, alejhi selam, te su "napisali zbirke koje se zasnivaju na najpomnije ispitivanim dokazima". Slična razmatranja s ciljem da se objasni i dokaže suštinska vrijednost hadisa, ali i mjesto i uloga seneda kao pouzdanog metoda ustanovljenog unutar tradicionalne hadiske nauke, nalazimo i u vjersko-teološkim radovima mnogih drugih autora. Među njima se ističe Abdurahman Čokić koji u svojim studijama argumentirano i metodološki savremeno, oslanjajući se na više desetina relevantnih izvora, postavlja kriterije o neupitnoj važnosti sunneta kao drugog izvora islama u svakom vremenu.

Pređašnje sintetiziranje razumijevanja statusa primarnih izvora kod bosanskih učenjaka iz epohe modernizma, s posebnim osvrtom na hadis, može biti važno i zbog tadašnje prilično izražene modernističke (pozitivističke) percepcije Poslanikovog, alejhi selam, sunneta po kojoj se ‘’relativiziraju načela normativnosti’’ drugog izvora islama. U osnovi spomenutih pogleda je osporavanje tradicionalne kritičke teorije u nauci hadisa o senedu odnosno zagovaranje nužnosti slijeđenja "standarda moderne kritičke nauke" po kojima je "metn jedini kriterij provjere" vjerodostojnosti sunneta. Iako su se takvi utjecaji iz teorija zapadnoevropske orijentalistike reflektirali na muslimansku modernističku misao, kod nas nisu naišli na plodnije tlo.

Jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih učenjaka koji je potvrdio modernističko opredjeljenje prema sunnetu, slično navedenom, bio je upravo Osman Nuri Hadžić.

U skladu s ovakvim pristupom hadisu, ovaj naš autor je, slijedeći svoje subjektivno-racionalne i naučne kriterije, zanemario brojne vjerodostojne Poslanikove, alejhi selam, predaje. Konsekventno toj činjenici, odbacuje mu’džize mimo Kur’ani-kerima, smatrajući da su produkt mašte biografa Muhammeda, alejhi selam, te da ničim nisu utvrđene. Odbijao je prihvatiti hadiske predaje o isra’u i mi’radžu, šefa’atu i nekim drugim transcedentnim pitanjima, bez obzira što neke od njih sa stanovišta hadiske nauke o senedu sežu do najvišeg stupnja vjerodostojnosti. Hadžić u svojoj modernističkoj perspektivi proklamira da "ništa što se ne slaže sa zdravim razumom ne spada u vjerske doktrine", zanemarujući pri tome da su mnoge istine islama koje se naprimjer odnose na ahiret izvan mogućnosti racionalnih poimanja. Kada su posrijedi ajeti koji govore o Džennetu, Džehennemu, melekima i drugim pitanjima gajba, kazat će da su to dogme i Božije tajne u koje treba vjerovati, ali ne i o njima raspravljati. Kur’anske opise stanja na budućem svijetu treba shvatati u skladu s alegorijskim značenjima.

Spomenuti, i drugi slični vjerski pogledi Osmana Nurija Hadžića, nisu novum u tradiciji muslimanskog vjersko-teološkog mišljenja. Moguće ih je pratiti još od mu’tezilijskih teološko-filozofskih učenja iz muslimanske rane predklasične povijesti. Smatrali smo značajnim istaći prisustvo ovakvih racionalističkih učenja u mozaiku savremenog bosanskog islamskoteološkog mišljenja, bez obzira što u njegovoj perspektivi tradicionalni diskurs ima preovlađujuću ulogu. Na kraju bismo istakli da je Osman Nuri Hadžić, pored svoje iznimno zapažene prosvjetiteljske misije među Bošnjacima, s velikim uspjehom obavio apologetsku zadaću predstavljajući vjeru i kulturu bosanskohercegovačkih muslimana drugim evropskim narodima u epohi modernizma.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)