Bedem je slobode

Piše: Osman Halilović

U onom tuhafnom iskraju zime 1993. godine, kada su i posljednji bastioni slobode u zavičaju, Kamenica i Cerska, popuštali pred osveštanom čeličnom nemani, nas dječake, u jednom memljivom muhadžirskom podrumu, tetak je tješio ovako: "Sarajevo je, djeco, naš Jerusalem! Ako Sarajevo padne, tek tad nema Bosne!"

Začudo. Bila je to, koliko se srce dječaka sjeća, nekakva opipljiva utjeha. Kao kad se nebo olovom oboji i mjesecima pada siva i umarajuća kiša, a onda ti neko rekne da iza debelog, crnog jorgana neba još uvijek ima sunca. I na trenutak ti se učini kako to nadonosno sunce stvarno jednim okom izviruje na tvoj svijet i namiguje baš tebi. I bude duši lakše. A duša je sve. Od nje sve dolazi. I pobjeda i poraz.

U jednoj simultanoj vojnoj akciji, ljeta '93, u kojoj je Armija BiH zauzela zloglasnu Pećinu kod Sapne i prodirala u pravcu Drine, život je položilo 46 bosanskih mladića. Tog drugog avgustovskog dana, izvršavajući svoj vojni zadatak, život je dao i moj rahmetli otac. Decenijama kasnije, u jednom finom razgovoru, pitao sam sada već vremešnog komandanta: kako je došlo do te operacije?

- Primorali smo snage četničkog Drinskog korpusa da se vrate sa Treskavice - rekao je vojnički kratko.

U registru teških ratnih trauma bivših boraca 1. podrinjske brigade, osim devetomjesečne opsade u zavičaju, posebno mjesto zauzimaju toponimi Ašpilja i Mačkovog Kamena kod Han Pijeska.

Vozeći se ljetos preko Romanije, slušam Zikina prisjećanja na te dvije hefte pakla. Nabraja imena šehida. Slikovito opisuje, rječju i govorom tijela, trenutke kad se tenkovi, u redovnim razmacima i uredno raspoređeni, ukažu na puškometu i "stanu udarati po nama, a mi puškice samo imamo. Samo čuješ: pogide ovaj, ranilo drugog... kad tenkovi i prage ušute, znamo: šalju vukove! K'o bajagi zavijaju, a jesu i fasovali i to više puta. A onda opet vatromet, al' uzeli smo im taj položaj, mor'o se po svaku cijenu držati..."

Pitam ga: "Ziki, reče li vama kogod što se moralo po svaku cijenu?"

- Pa zbog Sarajeva. Deblokade. Da se pripomogne! - veli on, gledajući me u čudu kao da pitam: što hljeba jedeš?

Nemjerljiva je bila simbolična važnost opstanka slobodnog Sarajeva. Kako tad tako i danas. Bila je živa ta nada da, ako se Šeher sačuva, taj duh bosanske države, komotne za sve nas, ima se iz srca Bosne ponovo razliti do obala njenih graničnih rijeka. Kako tad tako i danas.

U sam osvit novog milenijuma Ziko i mnogi njegovi saborci, sa ženama i djecom, započeli su jednu novu, tešku i iscrpljujuću bitku. Vratili su se u zavičaj koji je, zahvaljujući njihovoj žrtvi, ostao ono što je stoljećima bio: dio države Bosne. Naišle su godine obnove i nade. Bilo je tu elana za priče, bilo je hrabrosti za filma. U vrijeme jedne od mnogobrojnih akcija na obnovi džamije (tako su to radili Podrinjci: prvo džamija, a onda domovi oko nje, kao pilići oko kvočke), dođe u posjetu Zikinom selu jedan visoko pozicionirani funkcioner iz našeg Jerusalema. Održa lijep govor na ledini harema i na kraju uputi i dovu: "Vi ste, da znate, ovdje na bedemima Bosne. Molim Allaha dž.š. da i na onom svijetu budete na bedemima!"

Dok su Ziko i džematlije usrdno vikali: "Amin, ako Bog da, amin!", mladi efendija, ničim ne pokazavši da zamjeri gostu što ne zna da ahiretski Bedemi nisu, doduše, džehenem, ali nisu, vala, ni dženet, zahvali musafiru i reče: "Neka Milostivi Allah nagradi našeg gosta i da nas, Milošću svojom, zajedno sa njim uvede u Firdvsi džennet"

Da li je tad ili nekad još ranije nastala figura o bošnjačkim povratnicima kao "onima na bedemu Bosne" - ne zna se. Uglavnom, od te metafore će tek izvrsni Dževad Ibrahimović napraviti trajnu, osvjedočenu i prelijepu pjesničku sliku u najvažnijoj patriotskoj pjesmi nove generacije koja pamti imena devetorice heroja oslobodilačkog rata.

A nakon godina elana i hrabrosti Ziku i njegove komšije svladao je umor. Bosanski vojnik je ostario, djeca i unuci uče izgovor grubih germanskih suglasnika. Pod stalnom presijom genocidnih prijetnji, trpeći trajnu socijalnu nepravdu, izluđeni političkim igrama kojima ne znaju pravila, razočarani lažnom brigom i licemjernim slatkorječjem trgovaca patriotskom osjećajnošću, bošnjački povratnici okrenuli su se u sebe.

Mnogi od njih na postećiji i u samoći, prisjećaju se Pejgamberovog a.s. poučka o planini, ovcama i čuvanju vjere. Malo je još onih koji crpe snagu iz drugog hadiskog savjeta: da je Bogu draži vjernik koji radi za opće dobro i trpi pridikovanja ljudi od onoga koji se osami.

Kako bi rekao rahmetli Tunjo: ako bismo se usudili dati jedan skromni prilog imaginarnom izvještaju o stanju nacije, bio bi to zaključak da smo iscrpljeni i da elana ima manje nego prije jedne decenije, a elan iz najtežih vremena agresije tek je nostalgično prisjećanje.

Jedan kanonski bošnjački pisac već je napisao da je u Bosni najopasnije kad je ljudima svejedno. Danas, dok nam čereće državu sa svih strana, sa zebnjom gledam gore, u naš ratni Jerusalem i strahujem: neće li Sarajevo u miru šaptom da padne?!

I u osvit 25. novembra kada treba da ponosno stojimo uz naše zastave, svetkujući Dan državnosti zemlje koja je starija od svojih naroda, tražimo metafizičku utjehu sličnu onoj koju je tetak znao pronaći za nas u vremenima težim, ali manje zbunjujućim: biće države Bosne! Ali, kakvi ćemo mi biti u njoj? Hoće li biti njenog najbrojnijeg naroda na Drini?

Kao hljeb nasušni, treba nam danas i ovdje jedan glas. Glas razuman i iskren. Glas koji je Boga svjestan i koji zna svrhu i tajnu bosanskog štapa. Glas koji će nas pozvati da se okrenemo kibli i učiniti nam jasnim pravac te kible.

Sretan Dan državnosti Bosne i Hercegovine neka je i našim unucima.

(Preporod.info)