Ramizovo putovanje

Piše: Senada Tahirović

Povodi rastanaka porodica u društvima koja nisu pretrpjela genocid i njemu srodne zločine obično se svode na odlaske na studije, putovanja, vjenčanja, poslovna unapređenja i slično. I njihovi ponovni sastanci su uglavnom u tonu promjena nabolje, radovanja zbog susreta i pomnog posmatranja promjena na svojim bližnjima. Kod nas, zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, etničkog čišćenja i masovnih ubistava, rastanci su bili zlokobni a ponovni susreti često pred nekom otkrivenom masovnom grobnicom ili, pak, u jednom od identifikacionih centara. Informacija o identifikaciji i odlazak u neki od centara gdje nesmirene počivaju kosti desetina hiljada Bošnjaka su, pored boli, značili i jednu vrstu olakšanja porodicama. Posebna je to i u mnogome neobjašnjiva vrsta olakšanja koja znači da barem kosti naših najmilijih, nakon zločinačkih zvjerstava, neće ležati razbacane po bosanskim vrletima i masovnim grobnicama. Umjesto toga, bit će ukopane u mezar dostojan ljudskog bića i imati nišan, a neizvjesnost oko njegove ili njene sudbine će konačno proći. Nalaženje posmrtnih ostataka je jedan od najvažnijih pa i najvećih poslijeratnih zadataka jer time našim ubijenima, posthumno, vraćamo identitet koji im je iživljavanjem nad njihovim mrtvim tijelima trebao biti i konačno oduzet.

Bilo je važno da ih nađemo, i još uvijek jeste. Bilo je važno ko su nam bili i ko smo mi bili njima. Potraga za njima je trajno obilježila naše živote. Jedan je čovjek to pokazivao na poseban način. Ramiz.

Ramiza Nukića, koji je preselio 8. novembra, smo ispratili na Bolji svijet. A njegov životni poduhvat - ustrajno pronalaženje posmrtnih ostataka Bošnjaka ubijenih u julu 1995. godine - ostat će kao jedan od podsjetnika na to šta genocid znači.

Nakon što su srpske snage, vojno i logistički potpomognute iz Srbije, sistematski napale zaštićene zone UN-a Srebrenicu i Žepu, s genocidnom namjerom ubijene su najmanje 8.372 osobe, a ostali su protjerani. Veliki broj ubijenih počinitelji genocida su sahranjivali u masovne grobnice – primarne, sekundarne, tercijarne – u nastojanju da izbjegnu odgovornost i kaznu za najstrašnije zločine. Svjedočenja o pokušaju brisanja počinjenog genocida pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ukazivala su i na to koliko je bilo općeprihvaćeno uvjerenje da ubijeni ne vrijede ničega ljudskog. Jedan dio stanovnika Srebrenice kojoj je garantirana međunarodna zaštita, uglavnom muškaraca i dječaka, odlučio se na proboj do Tuzle. Mnogi koji su

Nalaženje posmrtnih ostataka je jedan od najvažnijih pa i najvećih poslijeratnih zadataka jer time našim ubijenima, posthumno, vraćamo identitet koji im je iživljavanjem nad njihovim mrtvim tijelima trebao biti i konačno oduzet.

Bilo je važno da ih nađemo, i još uvijek jeste. Bilo je važno ko su nam bili i ko smo mi bili njima. Potraga za njima je trajno obilježila naše živote.

Jedan je čovjek to pokazivao na poseban način. Ramiz.

spas tražili po vrletima pokušavajući se probiti na slobodnu teritoriju nisu uspjeli jer su srpske snage bile odlučne da ih u tome spriječe.

Ramiz se spasio. Kada je imao 34 godine, počela je etapa njegovog života u kojoj mu je identitet primarno bio određen činjenicom da je preživjeli. Među hiljadama žrtava genocida su bili i njegova braća i babo. Odlučan da pokuša pronaći njihove ostatke, počeo je dugo putovanje dionicom Marša smrti odnosno šumama oko Kamenice gdje se vratio živjeti prije dvadesetak godina. Na toj ruti nalazio je ostatke ubijenih, njihove lične stvari, odjeću, obuću, fragmente koji su govorili o njihovim posljednjim danima. I nakon što su njegov otac i braća pronađeni u masovnim grobnicama, Ramizova potraga nije prestala. Tražio je nadajući se da će olakšati mnogima koji svoju potragu još nisu završili. Njegova čvrsta vjera u dobro koje čini je rezultirala pronalaskom kostiju oko 300 ubijenih. Svjedočio je o svom putu koji se uvijek završavao u blizini rodne mu Kamenice. Govorio je i o razlozima njegove posvećenosti i borbe. I o tome šta preživljava dok je u šumi. O teškim sjećanjima na dane jula 1995. Unatoč svemu nije odustajao. Želio je pomoći drugima. Želio je da se ne zaboravi. Nije kalkulisao sa svojim doprinosom, samo ga je davao. A on je, prije svih, porodicama bio nemjerljiv. Baš kao i našem narodu. Ono što je činio bilo je nada porodicama ubijenih, tragaocima za nestalim, i inspiracija. "Njegov život i rad će služiti kao inspiracija svakom ko je uključen u traženje i identifikaciju nestalih osoba u Bosni i Hercegovini i daleko šire", kazala je generalna direktorica ICMP-a, Kathryne Bomberger, nakon njegova preseljenja.

Uz sve to, Ramizova potraga je dodatno osvjetljavala širu sliku posljedica genocida počinjenog nad Bošnjacima. Ta šira slika je obuhvatala između ostalog i apsurd postratnog uređenja odnosno politika tolerantnosti, da ne kažemo neku težu riječ, prema zločnima i zločincima zbog kojih porodice žrtava u isto vrijeme tragaju za ubijenima, gledaju počinioce tog i drugih brutalnih zločina na slobodi i bore se protiv trijumfalizacije i negiranja. I to svakodnevno.

U takvom ambijentu Ramiz se, uz najdublje iskazivanje počasti ubijenim, strpljivo i na svoj nimalo lahak način borio protiv zla. Za njegov put je bila potrebna odvažnost bez premca i srce puno saosjećanja. U njemu smo prepoznavali onaj stameni otpor ideji da su naši životi nevažni. Zbog svega što je bio zaslužuje spomen dok nas ima. Rahmet njegovoj plemenitoj duši.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)