Bosanski Šamac - U sjenci džamije Azizije

Obnovljena infrastruktura Islamske zajednice. Džamija i stambeno-poslovna zgrada danas čine najljepši detalj na razglednici Bosanskoga Šamca iz kojeg, nažalost, odlaze mnogi mladi Bošnjaci.

Za Bošnjake mnogih mjesta u bosanskoj Posavini ime Azizija ima vrlo emotivno i simbolično značenje kao i 1862. godina kad su se naselili na desnoj obali Save. Naime, te su godine prognani sa svojih stoljetnih topraka iz Užica, Šapca, Beograda, Sokola i nekih drugih mjesta u Srbiji i nastanili se u Brezovom Polju, Orašju, Orahovoj, Bosanskom Šamcu, Bosanskoj Kostajnici. U svim tim mjestima podignute su džamije koje su dobile ime Azizija – po Sultanu Abdu-l-Azizu koji je obezbijedio sredstva za njihovu izgradnju. Orašje i Bosanski Šamac prvobitno su se zvali Donja Azizija, odnosno Gornja Azizija.

Zanimljivo je da je Bosanski Šamac nastao na ušću rijeke Bosne u Savu. Osnovan je 1863. godine. I on je dio turskih projekata povezanih s naseljavanjem muslimanskog stanovništva. Prema dokumentima bosanski vezir Topal Osman-paša na području Šamca naselio je ukupno 292 porodice sa 628 muških članova, od toga iz Užica 214 porodica sa 452 muška člana, iz Sokola 31 porodicu sa 68 muških članova, iz Šapca 26 porodica sa 57 muških članova i 21 porodicu užičkih Roma sa 51 muškim članom. Narednih godina naselilo se i nekoliko muslimanskih porodica iz Beograda. U jednom austrijskom izvještaju od 4. juna 1863. godine ističe se ambicija Osman-paše da Bosanski Šamac učini glavnim trgovačkim gradom u Bosni.

Obnova džamije Azizije

Sto i tridesetak godina poslije, nakon što je nekoliko generacija bošnjačkih muhadžira rođeno u Bosanskom Šamcu, njihova Azizija je srušena. Iako je bila pod zaštitom bivše države i najstariji objekat kulturno-historijskog naslijeđa u gradu srpske vlasti su je 1992. godine sravnile sa zemljom. Mnogi Bošnjaci su izbjegli, a manji dio je ostao u svom gradu do okončanja rata. Mubin Očanović, sekretar MIZ Bosanski Šamac, uz imama Safeta ef. Karahmetovića, jedini stalni zaposlenik pri Medžlisu, kaže: „Moje je porijeklo iz Užica. Propatili smo mnogo. U ratu smo nas osmero pet godina proveli u podrumskim prostorijama. Međutim, svjedočili smo islam i Bošnjake u ovom gradu. Časno smo izašli iz svega ovog.“ Kažimo da uz sekretarske Očanović obavlja i blagajničke poslove. Uzgred je i muezzin na namaskim vaktovima. Kazao nam je da aktivisti u Medžlisu timski rade. A, jedan od aktivista je i Sulejman Huremović, predsjednik MIZ. On podastire priču o početku obnove Azizije: „Radovi na obnovi srušene džamije počeli su 4. jula 2004. godine. U posredovanju kod dobijanja donacija najviše je doprinio rahmetli Sulejman Tihić. Kanili smo 2014. organizirati svečano otvorenje obnovljene džamije, a onda su nas zadesile poplave, pa smrt Sulejmana Tihića, predsjednika Građevinskog odbora.“

Kažimo da je uz džamiju obnovljena i poslovno-stambena zgrada Medžlisa. Obnova ova dva objekta koštala je oko milion i 300.000 KM. Kad se razgovaralo o obnovi ovih objekata donesena je odluka da ovaj grad, koji je jedna od  kapija Bosne, treba da ima reprezentativnu džamiju i njene prateće sadržaje.

Curenje Bošnjaka

Bošnjaci u Bosanskom Šamcu žive u gradu, imaju jednu džamiju i jedan mesdžid. Nažalost, Bošnjaci i dalje odlaze. Mahom u zemlje Zapadne Evrope. Safet ef. Karahmetović kaže: „Prema popisu iz 1991. godine u Bosanskom Šamcu je bilo 2233 Bošnjaka ne računajući one koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni, a oni su mahom bili Bošnjaci. Ako bismo i njih uzeli u obzir mogli bismo kazati da je Bošnjaka bilo oko 3500. Međutim, po popisu  iz 2013. Bošnjaka je bilo 1265. Danas u Bosanskom Šamcu stalno živi 520 Bošnjaka. Najveći broj Bošnjaka se izvukao već s početka rata, a jedan broj je ostao do kraja rata, neki s puškom, a neki u radnoj obavezi. Takvih nema puno.“

Efendija Karahmetović podvlači da je sada u odnosu u vrijeme kad je on došao za imama, a bilo je to prije 16 godina, Bošnjaka u ovom gradu manje čak 40%. Statistika potvrđuje tu brojku. Posljednjih 5 godina rođeno je 16, a umrlo 99 Bošnjaka. Prošle godine rođeno je šestero djece. On rezignirano konstatuje i ovo: „Posljednih 5 godina 53 mladih i sposobnih je iselilo u Evropu. Otišlo nam je i 19 djece. U posljednje dvije godine intenzivirano je iseljenje. Glavni motiv onih koji odlaze je želja za boljim standardom i životom. Međutim, ima tu i pohlepe. Pojedini su imali posao i nisu bili muhtač, a iselili su. Imamo 527 stambenih jedinica (kuća i stanova), a negdje u polovini njih poneko živi. U mnogim od tih nastanjenih kuća imamo samo po jedno ili dvoje staraca. Od 520 Bošnjaka njih 220 je starije od 60 godina, a 183 ima blizu 60 godina.“

O živoj rani odlaska Bošnjaka govori i Alija Kapetanović, koordinatorica za ženski aktivizam pri Medžlisu: „Trudimo se da u džematu okupimo što više žena. Imali smo i školu Kur’ana. Trebalo bi da ponovo počne s radom. Nažalost, nema nas puno. Mladi čim se dočepaju radnih viza odoše koje-kuda, a ostajemo mi stari. Trudimo se da se sastajemo, družimo i da se edukujemo uz pomoć našeg imama. Naš imam je veoma zaslužan za kontinuirani rad našeg džemata i Medžlisa. U svemu nam pomaže. Bez njega ovdje ne bi bilo ni džemata. Odlazimo i u posjete džematima u komšijskim gradovima Odžaku, Modriči, Gradačcu. Bili smo i u Potočarima, pa sa majkama Srebrenice u Tuzli.“

Gospođa Alija je prije rata radila u banci, a za vrijeme agresije bila je u izbjeglištvu. Vratila se 2004. godine. Jasmina Karahmetović, zamjenica koordinatorke za ženski aktivizam, kaže da je petnaestak relativno mlađih hanuma aktivno u radu Medžlisa.