Inflacija akademika

Piše: Hamza Karčić

Prije petnaestak godina nekoliko profesora u BiH je uvelo jednu novu praksu. Počeli su da se tituliraju kao akademici. Očigledno im nije bilo dovoljno što su profesori, pa i redovni, već su imali potrebu i za još jednom titulom. Nove titule nisu stekli u BiH članstvom u Akademiji nauka i umjetnosti BiH već su svoje nove titule (navodno) dobili u inostranstvu. Zanimljivo je da su neki u svojim biografijama elegantno preskočili navesti koja im je akademija tačno dodijelila titulu akademika i kada. Tako da je u eter otišlo da su akademici jer tako se sami - a i drugih ih tako - tituliraju.

Potom je prije desetak godina uvedena još jedna novina. A to su akademije koje možemo slobodno nazvati privatnim akademijama. Naime, manje grupe profesora su odlučile da uspostave svoje akademije. Vjerovatno su shvatili da titula akademika dobro zvuči, misleći da daje društveni ugled i zaključivši da svakako u dogledno vrijeme neće postati članovi ANUBiH. Tako su odlučili da formiraju svoje akademije i da se sami proglase akademicima. Postavlja se pitanje kako su se registrovali: da li kao udruženje građana, fondacija ili na neki drugi način? Šta ih je kvalifikovalo da se proglase akademicima? Ako mogu oni, zašto i drugi ne bi mogli da se samoproglase akademicima?

To se upravo i desilo. I drugi profesori - i oni još uvijek u radnom vijeku ali i penzioneri - su potom počeli da se udružuju i osnivaju nove akademije. Vjerovatno su i oni zaključili da neće ući u ANUBiH. Ali su i zaključili da je bolje biti samoproglašeni akademik vlastite akademije nego biti član tuđe privatne akademije.

Tako u Federaciji BiH trenutno postoji nekoliko akademija koje su osnovale različite skupine profesora. Osnivanjem privatnih akademija je došlo do naglog rasta broja profesora koji se predstavljaju kao akademici.

Šta konkretno rade ove akademije? Webstranice i Facebook stranice ovih akademija ukazuju da se uglavnom radi o povremenim druženjima na kojima akademici jedni drugima govore o određenoj temi. Neke od tih akademija izdaju saopštenja ili daju mišljenja o aktuelnim temama.

Ali važnije od toga je da pojedinci nastupaju u medijima u svojstvu akademika. To je obično slučaj s čelnim ljudima tih akademija. Osim što se predstavljaju kao akademici, u javnim nastupima ne nude kreativna rješenja već uglavnom recikliraju nekoliko istih ideja. Neki su najavili grandiozne projekte, ali je protok vremena pokazao da većina velikih ideja i projekata u principu ne bude realizovana.

Pojava i akademija i akademika dolazi u vremenu masovnog odlaska stanovništva. Sada imamo situaciju da se broj stanovnika - posebno mladih i obrazovnih - smanjuje, a broj akademika povećava. I ovo pokazuje da nešto ozbiljno nije uredu.

Svima je jasno da se privatne akademije prvenstveno formiraju da bi se određeni profesori mogli titulirati kao akademici. Ali ova pojava akademija ima minimalno dvije negativne posljedice.

Prvo, došlo je do obezvređivanja ideje akademije. U normalim okolnostima, bilo bi prirodno da postoji jedna akademija u državi koja okuplja najznačajnije pojedince iz nauke. Što je više privatnih akademija, to je manja vrijednost svake pojedinačno.

Drugo, došlo je do obezvređivanja titule akademika. Što se veći broj profesora tako titulira, sve je vrijednost te titule manja. U normalnim okolnostima, akademik bi trebao da bude intelektualac širokog obrazovanja i vidika, impresivnih međunarodnih referenci koji je prepoznat u svojoj oblasti daleko izvan svoje zemlje i koji zna, može da piše i nastupa na stranim jezicima. Kada se pojedinci koji ne objavljuju izvan regije bivše Jugoslavije i koji ne bi mogli putovati sami bez prevodioca tituliraju kao akademici, oni samo doprinose umanjivanju vrijednosti titule koju su sebi dali. U suštini, došlo je do inflacije i akademija i akademika.

U toj inflaciji ima i neke pravde. Pošto su određeni profesori koji nisu bili članovi regularnih akademija, u potrazi za prestižom, počeli da se predstavljaju kao akademici, onda su i drugi njih počeli da kopiraju i slijede. Tako da je došlo do demokratizacije jedne negativne pojave. Ta demokratizacija samoproglašavanja akademicima je dovela do inflacije koja je svim tim raznoraznim akademicima zajedno umanjila vrijednost titule koju stavljaju ispred svog imena.

Kada tražimo stručnog automehaničara ili oftalmologa, zanima nas individualna stručnost i prepoznatljivost u poslu, a ne članstvo u nekom udruženju ili organizaciji. Tako je i s intelektualcima. Individualne reference, rezultati i originalnost, a ne članstvo u raznim tijelima, je bitno.

Nadalje, imati titulu akademika ne znači da je pojedinac stvarni intelektualac. Mnogi intelektualci iz naše historije ostavili su značajno nasljeđe ali nisu bili akademici. Mnogi su bili akademici ali nisu iza sebe ostavili korisno znanje i, samim tim, nisu ostali zapamćeni.

Formiranje novih nevladinih organizacija nije samo po sebi loše. Povremena druženja i diskusije o aktuelnim događajima osoba treće životne dobi su pozitivna i pohvalna. Ali to ne treba nazivati akademijama.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)