Lijeve iluzije
Piše: Mustafa Spahić
A drugovi - ashabi slijeva - ko su drugovi slijeva: Oni će biti u vatri (ognju) usplamtjeloj, u vodi ključaloj bit će stavljeni. I dimom čađavim natkriljeni i hladovini od dima, nit’ hladnog nit’ ugodnog: Oni su prije, zbilja, raskošno živjeli i neprestano i permanentno velike grijehe činili i govorili: Zar kad pomremo mi i zemlja postanemo, i kosti, zar ćemo proživljeni biti?! Pa, zar ćemo proživljeni, zbilja, biti?! Pa zar i naši preci prvotni?! Ti kaži: Da, zbilja, i oni prvotni i oni potonji, bit će zbilja na Ročište, Dana određenog skupljeni. (Vaki’a, 41-50)
Prema neupitnom i nepobitnom iskustvu čovječanstva kroz vrijeme i prostor sve su iluzije užasno opasne i sa stajališta, kako ovog, tako i onog svijeta, ali iluzije u duhovno-religijskoj ravni iznutra i državno-političkoj ravni izvana su najopasnije i najpogubnije u svijetu slika, svjetskih medija i ovolike razorne moći civilizacijskih dostignuća preko nauke i tehnologije. Tema teksta su isključivo političke iluzije na ljevici kod socijalista, utopista i marksista komunista. Za socijaliste - utopiste, što kasnije prihvataju i marksisti - komunisti, privatno vlasništvo je osnovni izvor i demon zla u društvu i oni zamišljaju i projektiraju formiranje svojevrsne komunističke utopije (po ljudskoj mjeri i naravi nemoguće države) i sanjaju o jednom fantastičnom iluzornom društvu budućnosti u kojem se ukida svaki oblik privatne imovine. Prema Mabliju, prirodno stanje među ljudima je jednakost svih ljudi isključivo sa zajedničkim vlasništvom.
S pojavom privatnog vlasništva nastaju nemiri i razdori u društvenim i državnim zajednicama. Zahtjev za srećom i općim dobrom svih članova zajednice traži ukidanje privatne svojine i formiranje potpune kolektivne i zajedničke, jer će jedino tako zavladati mir i jednakost među ljudima. Ljudi su postali slijepi otkako su svojina, a interesi su spojeni sa zabludama - sve je to unijelo veliku neslogu među voljama ljudi. Bez svojine čovjek neće težiti prijestupima, neće biti lopov, ubica i osvajač zato što je privatna svojina izvor svih zala i nesreća.
Prema socijalistima - utopistima i marksistima zakonomjerni, neumitni i nepobitni linearni i permanentni razvitak historijskog razvoja, napretka jedinstva ljudskih društava i zajednica, imperativno zahtijeva ukidanje njegove klasne strukture, klasnih razlika i suprotnosti koje su utemeljene i počivaju na kategoriji privatnog vlasništva. Nakon ukidanja privatnog vlasništva u procesu razvoja sve suprotnosti, razlike, mržnje, svađe i ratovi nestaju. Kao posljedica i rezultat ukidanja privatnog vlasništva dolazi do harmonije, jedinstva, bratstva, slobode i zajedništva čovječanstva. Kao rezultat i posljedica ukidanja privatnog vlasništva i linearnog progresa i razvoja nestaje eksploatacije čovjeka od čovjeka i klase od klase, odumire država i politička vlast kao rezultat i posljedica klasne strukture društva i zato socijalisti i komunisti šalju državu u muzej starina.
Dok veliki mudraci svijeta državu definišu kao najvišu zajednicu i zajednicu svih zajednica i instituciju svih institucija dotle je za marksiste država samo organizirano nasilje jedne vladajuće klase protiv drugih klasa. Ništa bolje i ljepše mišljenje nemaju ni o pravu. Za njih pravo nije Božija volja u formi vjerozakona za ljudski rod nego: Pravo je volja vadajuće klase pretvorena u zakon. Naše rodno tlo nije tlo prava nego tlo revolucije. Državu, prema marksistima, zamjenjuje asocijacija slobodno udruženih proizvođača, a vojsku i policiju zamjenjuje naoružani narod, što vodi totalnoj militarizaciji, uhođenju, špijuniranju, izdavanju ušiju pod kiriju i nepovjerenju u društvu.
Pored države prava, privatnog vlasništva, komunistička ljevica ima potpuno pogrešno gledanje na ljudsku svijest: Ne određuje svijest čovjeka njegovo vlastito biće, nego njegovo društveno biće određuje njegovu svijest. Zato Marx definiše čovjeka sveukupnim ansamblom međuljudskih društvenih odnosa. Socijalisti utopisti su učili da će od dvije kategorije ljudi, neradnika i industrijske klase ostati samo industrijska klasa. Oni nisu, u okviru dinamične slike svijeta i života mogli ni zamisliti da će danas stotine miliona radničke klase u kompjuterskom i virusnom dobu na radnom mjestu biti i raditi u svome stanu. Njihovi snovi da će razlike, suprotnosti i faktori dezintegracije i nejedinstva ljudske vrste nestati, nažalost ne nestaju i ne prestaju, ali se neprestano mijenjaju njihove forme i oblici u vremenu i prostoru. Njihova teorija je da će udruživanjem nauke i industrije, koje će povezati novo kršćanstvo, bez obreda i crkvenih institucija, ta da će politiku zamijeniti to trostruko jedinstvo, a vlast nad ljudima se pretvara u vladavinu nad stvarima i proizvodnim procesima. Politika se rastvara u ekonomiji i nauci i nestaje i političke vlasti i njene države, i klasnog prava i privatne lične svijesti i privatnog vlasništva.
Ovo učenje o državi, pravu, privatnoj ličnoj svijesti, privatnom vlasništvu, ustanovama i institucijama u socijalističkim društvima koje je trajalo pola stoljeća ostavilo je razne i stravične negativne posljedice u individualnim, posebnim i kolektivnim svijestima ljudi u gledanju na ličnu odgovornost, pogrešan odnos prema imovini, zajednici, društvu, državi, pravu i zakonu.
Kada je u pitanju zajedničko vlasništvo koje je zagovarao Platon, njegov učenik Aristotel mu je odgovorio: Što je svačije nije ničije. Najveći problem nasilne zajedničke imovine je što se ubija motiv u ljudima za rad: što oni tu imovinu ne čuvaju i uništavaju je. Četiri najveće aporije i antinomije lijeve političke teorije su: ontologija marksizma je materija, ideologija marksizma je ateizam, brak i porodica su relikt klasnog društva te religija i etika kao relikti klasnog društva i društvene pojave trebaju da odumru i nestanu zajedno s njim.
A onaj kome knjiga njegova u njegovu lijevu ruku bude data kazat će: Kamo sreće da mi moja knjiga ni data nije i da nisam ni znao za račun i obračun (u koji nije vjerovao) svoj, kamo sreće da smrt bijaše moj kraj. (Hakka, 25-27) Ateisti ne vjeruju ni u Allaha, ni u ahiret (eshatologiju), ni u polaganje računa za svoj život pred Bogom. Muslimani zato što vjeruju u Allaha i ahiret kada uzimaju abdest i peru lijevu ruku uče dovu: Allahumme la tu’tini kitabi bi šimali ve la min verai zahri ve la tuhasibni hisaben šedida - Allahu ne daj nam knjigu u lijevu ruku niti iza leđa i nemoj nam otežati polaganje računa na Sudnjem danu.
Ljevičari misle da je čovjek prije privatnog vlasništva i klasnog društva bio savršen i nepogrešiv. A bio je, ustvari, isti.
(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)
