Medijska pismenost - potreba savremenog doba

Piše: Amina Đulović

Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) je sedamdesetih godina prošlog stoljeća inicirala susrete stručnjaka iz cijelog svijeta kako bi se istražili načini uključivanja medijskog odgoja u obrazovne sisteme svih država, smatrajući to podjednako važnim i za bolje i za slabije razvijene zemlje. Posebna pažnja posvećena je brizi o djeci, te se Konvencijom UN-a o pravima djeteta iz 1989. godine zahtijeva da se na medijskom, obrazovnom i kulturnom planu posveti neophodna pažnja medijskim i komunikacijskim pravima djece, kao što su pravo na zaštitu njihove privatnosti i pravo na učešće i izražavanje ideja posredstvom medija.

Medijska pismenost je, kako je definirano na konferenciji održanoj u Marrylandu (SAD) 1992. godine, sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i slanja poruka posredstvom medija.[1] To znači da je potrebno učiti o načinu pristupa svim medijima (novine, radio, televizija, internet), njihovoj historiji, funkcioniranju, vlasničkoj strukturi, kontroli medija…

Iako se najčešće bavimo negativnim aspektima njihovog funkcioniranja, nasiljem i govorom mržnje, senzacionalizmom i žutom štampom, za medije ne možemo kazati da su apsolutno štetni, ali ni apsolutno korisni. Oni mogu biti i jedno i drugo. Mediji mogu biti koristan izvor informacija, edukacije i zabave, te važan faktor kojim se utječe na društvenu socijalizaciju i oblikovanje identiteta djece i odraslih osoba, pa i nacionalnog identiteta.[2] Funkcija medija je društveno odgovorna, njihovo djelovanje je u interesu javnosti i potreba pojedinaca, odnosno društva u cjelini.[3]

Mediji i porodica

Mediji imaju značajnu ulogu u životu naše djece ali i cijele porodice. Zato je važno, prije svih, kod roditelja i nastavnika razviti svijest o značaju medijske pismenosti i razvoju pravilnih medijskih navika. Cilj obaveznog školovanja je razvoj temeljnih kompetencija svakog pojedinca. Medijska pismenost se danas smatra jednom od temeljnih kompetencija i trebala bi biti neizostavan dio obaveznog obrazovanja.[4]

Nažalost, u Bosni i Hercegovini prisustvo odgoja za medije u obaveznom obrazovanju, ali i u neformalnoj edukaciji, nije zadovoljavajuće ni u kvalitativnom ni u kvantitativnom smislu. Zbog toga se društvo sve više oslanja na roditelje koji dominantno kreiraju okruženje u kojem njihova djeca usvajaju medijske navike, pa i onda kada ne čine ništa, kada su potpuno pasivni. Interesantno je da, prema nekim istraživanjima, i roditelji u porodicama s niskim primanjima mnogo investiraju u nabavku smart televizora, novije generacije mobitela i tableta, ali je vrlo malo onih koji ovladaju osnovama medijske pismenosti te na taj način zaštite sebe i svoju porodicu. Razlog tome je i mali broj edukacija o medijskoj pismenosti, te je veoma izražena potreba da se roditeljima, odgajateljima i nastavnicima pruži odgovarajuća podrška. Uz pomoć roditelja djeca trebaju spoznati jake i slabe strane medija kako bi iskoristili mogućnosti za svoj lični razvoj i izbjegli opasnosti koje se u medijima kriju.

Roditeljska  medijacija je bilo koja strategija kojom se roditelji koriste da bi kontrolirali, nadgledali ili interpretirali sadržaj medija djeci.[5] Roditelji mogu birati kvalitetne, dobno primjerene sadržaje koji potiču socijalno poželjna ponašanja, izbjegavati nasilne i druge neprimjerene sadržaje, a moguće je i vremenski ograničiti djetetovu izloženost medijskim sadržajima. Prema Mendozi, tri su najčešće strategije medijacije kojima se roditelji koriste: zajedničko konzumiranje medijskih sadržaja bez diskusije, ograničavajuća ili restriktivna medijacija koja se odnosi na postavljanje pravila o vrsti sadržaja i količini vremena koje dijete može provesti uz medije te aktivna, instruktivna ili poučna medijacija, koja uključuje raspravu roditelja i djeteta o sadržajima koji se konzumiraju putem medija.[6] Istraživanja su pokazala da je razgovor s djetetom o medijskom sadržaju, uz roditeljsko iznošenje vlastitog mišljenja, jedan od najboljih načina prijenosa roditeljskih vrijednosti i uvjerenja na formiranje vrijednosnog sistema i razvoja kritičkog mišljenja kod djece. Ipak, važno je da roditelji postignu ravnotežu između sve tri vrste medijacije.

Medijski sadržaji i njihov utjecaj

U literaturi se mogu pronaći brojna istraživanja o utjecaju medija na ljude, a u njima se skoro neizostavno spominje studija Hadleyja Cantrila (1940), odnosno analiza panike među Amerikancima. Bilo je to 30. oktobra 1938. godine kad je na CBS-u emitovana vrlo realistična science-fiction priča Invasion from Mars (režija Orson Welles). Drama je sadržavala brojne lažne reportaže s terena i razgovore s navodnim pripadnicima vojske i avijacije. Autori drame u nekoliko navrata su upozorili slušaoce da je sve što su čuli zapravo praznična šala. Mnogi slušaoci propustili su ili jednostavno ignorisali špicu i najavu, te u atmosferi rastuće napetosti, pomislili da je u pitanju informativni program. Mnogi ovaj slučaj smatraju primjerom za stanje straha i panike koju su kod publike izazvali masovni mediji. Prema Cantrilovu navodu, najmanje milion ljudi bilo je uplašeno ili uznemirano kada su putem svojih radio prijemnika čuli da je počela invazija Marsovaca na Zemlju, a procjenjuje se da je oko šest miliona Amerikanaca slušalo emisiju. Slušaoci su i 1973. godine povjerovali da je istina ono što je izrečeno u vrlo realističnoj emisiji švedskog radija o navodnoj nesreći u atomskoj centrali u Barsebäcku na jugu Švedske. Stanovništvo je pokušalo stupili u kontakt sa članovima porodice ili komšijama, zatvorili su prozore i pripremali se za evakuacije. Nisu vladali histerija, paničan i bezglav bijeg, ali strah i uznemirenost jesu.

Ovo su samo neki od primjera koji nam pokazuju da ljudi veoma brzo povjeruju vijestima koje čuju, a da ne provjere izvor informacija, vrstu emisije. Ponekad i pored istaknutog upozorenja da se radi o fikciji, ljudi povjeruju u ono što je potpuno izmišljeno. Tu površnost tokom korištenja svih vrsta medija ubrzo su prepoznali trgovci, marketinške kompanije i svi oni koji su u medijima vidjeli odličnog saradnika koji će im dovesti nove kupce. Zakonske regulative koje uređuju način oglašavanja sprečavaju medije i kompanije da nam stalno nude reklame i nastoje nas pridobiti kao kupce. Često su reklame skrivene negdje u sadržajima filmova i emisija i na prvi pogled nije ih moguće prepoznati. Primjer tome je dominantno pojavljivanje uređaja jednog proizvođača laptopa ili mobitela koje koriste glumci u filmovima, serijama ili dokumentarnim emisijama.

Pored marketinških trikova, iznimno važno je prepoznati govor mržnje i razlikovati ga od slobode govora, kao i nasilje u medijima. Nažalost, mediji su postali dobra platforma za širenje govora mržnje zbog nedovoljne medijske pismenosti ljudi ili njihove nedovoljne svijesti o pogubnosti takvog govora.

Mediji konstruišu našu stvarnost te količinom prikazanog nasilja stvaraju privid da živimo u nasilnom svijetu, odnosno stereotipima konstruiraju svijet kakav on zapravo nije. Sve to služi nekoj vrsti indoktrinacije i dezinformiranja za koje Chomsky tvrdi da je uvijek u nečijem interesu - političkom ili ekonomskom.

Danas odgajamo generacije koje će živjeti i poslije nas. Ako ih privikavamo da je govor mržnje prihvatljiv način komunikacije, a nasilni filmovi i video igrice bezazlena zabava, podižemo generacije koji će biti potpuno bezosjećajne na ljudsku patnju i ratove, kojima će ljudski život biti bezvrijedan.

Upravo zato nam je potrebna medijska pismenost - znanje, vještine i kompetencije koje nam omogućavaju da se učinkovito i sigurno koristimo medijima.

(Preporod.info)