Ganuši: Rušenje diktatora ne znači da je demokratija uspješno izgrađena

Postoje, s jedne strane, oni koji islamskim otporom smatraju potpuno negiranje i odbacivanje modernog svijeta i oni optužuju za robovanje ili asimiliranje u modernost drugu stranu koja tvrdi da je nemoguće u potpunosti negirati i odbaciti moderni svijet i da je neophodno da se o tome pregovara i raspravlja. Kako vi vidite ovu pojavu?

Ova debata započela je u 19. stoljeću, kad su u muslimanskom svijetu uvidjeli da je konkurentska civilizacija napredovala prema modernosti i razvila vlastita sredstva za proizvodnju, naoružanje i tehnologiju. Ovo ih je natjeralo da postave pitanje zašto je druga civilizacija napredovala dok su oni nazadovali? Jedan od nekoliko odgovora koji su se pojavili u muslimanskom svijetu bio je da ne možemo napredovati dok ne usvojimo isti takav način života i ne postanemo poput Zapadnjaka. Drugo stajalište je bilo da mi takvo ponašanje trebamo odbaciti, jer naša religija zabranjuje preuzimanje običaja od drugih civilizacija. Rješenje koje je predložio islamski reformistički pokret bilo je da ne prihvatamo sve i ne odbacujemo sve, već da uzmemo ono što nam je potrebno od drugih civilizacija, a da u isto vrijeme sačuvamo svoju religiju i identitet. Hajruddin-paša, koji je bio beglerbeg Tunisa i veliki vezir Osmanskog carstva, zastupao je ideju da nam islam omogućava da uzmemo sve što je dobro, ako to nije u suprotnosti s našim vrijednostima. Naprimjer, u slučaju žena, raspravljalo se o tome da li žene trebaju ostati u kući ili izlaziti, živjeti i ponašati se kao i Evropljanke. Rješenje koje je predložio islamski pokret bilo je da žene trebaju izlaziti i raditi, ali čuvajući svoj identitet i balansirajući svoje različite uloge i odgovornosti. Tako današnje muslimanke rade, prisutne su u javnoj sferi, ali primjenjuju islamski način oblačenja, koji odražava ovaj balans između njihove uloge u javnoj sferi i njihovog religijskog identiteta.

Sekularizam je i dalje jedna od gorućih tema u islamskom svijetu. Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan ustvrdio je 2011. godine da je sekularizam dobar pristup za vlast u Egiptu, što je izazvalo mnogo kontroverzi. Kakav je vaš stav o ovom pitanju?

Sekularizam je koncept s velikim brojem mogućih značenja i postoji mnogo modela njegove primjene čak i na Zapadu. S jedne strane imate britanski model, a s druge strane francuski i oni su vrlo različiti. Modernu državu shvatamo kao izraz volje naroda – ona nije izraz božanske volje. Također prihvatamo koncept građanstva koji regulira odnose između građana i država i između građana međusobno. To je jednako pravo građanstva za sve ljude, bez obzira na njihovu religijsku pripadnost. Odnos između države i njenih građana može imati različite oblike. U slučaju Velike Britanije pozicija države najbolje bi se mogla definirati kao neutralna prema svim religijama. Ona štiti sve religije i sarađuje s njima. U isto vrijeme, kraljica je na čelu crkve i na čelu države. U Francuskoj je sasvim drugačiji model, laicizam, u kojem se država konfrontira s religijom i ograničava je. Sekularizam u Turskoj i Tunisu razvio se pod utjecajem francuskog laicizma. Francuska država aktivnu odbranu sekularizma vidi kao svoju misiju, što joj daje za pravo da intervenira čak i u privatnim stvarima. Iz toga je proizašla i debata o zabrani marame, dok u Velikoj Britaniji nemate slične debate. Ova zabrana je primjenjivana i u Tunisu i u Turskoj, zato što je njihov sekularizam inspiriran francuskim modelom. Vjerujem da bi između vjerskih institucija i države trebala postojati saradnja i razumijevanje nezavisnosti druge strane. Država ne treba imati dominaciju nad religijom, a vjerski lideri nemaju pravo kontrolirati državu. Mi u Tunisu nemamo religijsko vijeće koje nadzire odluke parlamenta. Parlament donosi svoje odluke u svojstvu predstavnika volje naroda. Prema ustavu Tunisa, država nije sekularna ukoliko sekularizam ne znači slobodu mišljenja, savjesti i vjere i mi vjerujemo da je islam u potpunosti kompatibilan sa svim ovim slobodama. Tunis je građanska država utemeljena na volji naroda izraženoj kroz slobodne i pravedne izbore.

U Sudanu i Čadu Erdoğan je održao govore koji su bili veoma kritički usmjereni prema kolonijalizmu i kolonijalnim praksama. Naprimjer, tokom posjete Sudanu čak je rekao: “Imperijalist koji nanjuši miris nafte daleko je opasniji od ajkule koja nanjuši miris krvi”. Smatra se da nekadašnje kolonije sada prolaze kroz fazu dekolonizacije, ali ako pogledamo te zemlje, vidimo da uprkos naporima da se dekoloniziraju, kolonijalizam i dalje postoji. Šta vi, kao jedan od istaknutih političkih lidera u Tunisu, koji je bivša francuska kolonija, mislite o tome?

Sve afričke i azijske zemlje uspjele su se riješiti kolonijalizma i postati slobodne. Jedina zvanična kolonijalna tvorevina koja trenutno postoji je Izrael. Nezavisnost je postignuta teškom borbom koja je imperijalizmu nanijela više štete nego koristi, što je natjeralo kolonijalne sile da napuste ove zemlje. Međutim, ova nezavisnost je samo formalna. Imamo zastave nezavisnosti i nacionalni suverenitet, ali u stvarnosti, ekonomija, kultura i međunarodni odnosi još uvijek su u velikoj mjeri vezani za značajne svjetske centre. Naprimjer, zemlje koje je kolonizirala Velika Britanija još uvijek imaju najjače veze s njom. Isti je slučaj i s Francuskom. Britanci su prvi uspostavili Commonwealth da organiziraju ove veze, a nakon toga je stvorena i Frankofonija. Danas imamo novi oblik imperijalizma koji je više izražen na ekonomskom, sigurnosnom i kulturnom nivou. Ali ja vjerujem da idemo ka multipolarnom svijetu gdje će biti više različitosti, više centara moći i utjecaja, jer svijet je mnogo veći od Evrope i SAD-a. Rastu drugi centri moći, kao što su Turska, Brazil, Indija, Kina, Indonezija i Iran.

Region Bliskog istoka prolazi kroz post-arapsko proljeće, a sad i kroz post-isilovsku fazu. Promjene se dešavaju veoma brzo, savezništva se formiraju i raspadaju na sedmičnom nivou. Kako tumačite trenutnu situaciju i kakva su vaša predviđanja za vremena kroz koja prolazimo?

Tunis je 2011. godine ušao u novu eru slobode. Njegovo svjetlo sad obasjava cijeli arapski svijet, koji je živio izvan historije, jer bez slobode zemlja ne može kreirati historiju, decenijama pritisnuta tiranijom i ugnjetavanjem. Tuniska revolucija uvela nas je u novu eru demokratske tranzicije, a s uspjehom Arapskog proljeća dobili smo i mogućnost da se pridružimo ostatku svijeta u stvaranju historije. Ovi talasi promjena prelili su se iz Tunisa u Egipat, Jemen i druge zemlje. Naravno, suočili su se s kontrarevolucijom. Sada se odvija borba na različitim frontovima između revolucije za slobodu i kontrarevolucije. Trenutno se čini da kontrarevolucija ostvaruje prednost, ali snage slobode su vrlo snažne. Kao što smo mogli vidjeti kroz propast zavjere protiv Turske da bi se kaznila što je stala na stranu revolucija. I pokušaji da se Tunis uvuče u konflikt i rat su također propali. Tunis pokazuje da je moguće imati demokratiju u arapskom svijetu, da je moguće imati demokratiju u islamu i da islamisti i sekularisti mogu sarađivati i živjeti zajedno. Tranzicija je još u toku. Ako pogledamo historiju revolucija, ona nam pokazuje da podizanje revolucije ne znači da će ona uspjeti, a rušenje diktatora ne znači da je demokratija uspješno izgrađena. Francuskoj je trebalo 70 godina da završi svoju demokratsku tranziciju.

Kad se pojave nesuglasice ili previranja između Turske i drugih zemalja obično ispliva osmanska prošlost, kao u nedavnom slučaju prepucavanja koje je počelo tako što je ministar vanjskih poslova Emirata uvrijedio Fahruddin-pašu, koji je branio Medinu od britanskih snaga. Kako vi tumačite ulogu Osmanlija i stalno pozivanje na nju u različitim kontekstima?

Tunižani imaju vrlo pozitivnu i lijepu uspomenu na Osmanlije koji su ovdje stigli sredinom 16. stoljeća, kad je Tunis bio pod vlašću Španaca koji su pokušavali kristijanizirati lokalno stanovništvo. Zauzeli su i džamiju Zejtuna, jednu od najstarijih džamija i jedan od najstarijih univerziteta na svijetu i pretvorili je u štalu za svoje konje. Osmanska vojska pod zapovjedništvom Sinan-paše uspjela je istjerati Špance, koji su prethodno uništili Andaluziju i protjerali muslimane iz njihovih domova. Osmanlije su Tunis vratile islamu. Po Sinan-paši je nazvana jedna od značajnijih ulica u gradu Tunisu. Imidž Osmanlija veže se za ovo oslobađanje Tunisa, vraćanje njegove nezavisnosti i vraćanje njegovim korijenima. Kad sam bio u Istanbulu potražio sam mezar Sinan-paše i kad sam ga našao zaplakao sam. Pomislio sam da možda ne bih bio musliman danas da nije bilo tog čovjeka.

Predsjednik Trump je Jerusalem proglasio glavnim gradoma Izraela, a odmah nakon toga Erdoğan je preuzeo inicijativu i sazvao hitni sastanak Organizacije za islamsku saradnju. On je također inicirao izjašnjavanje Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine UN-a nakon toga. Kako vidite ulogu Turske u ovom pitanju i u budućnosti islamskog svijeta?

Ono što je uradio američki predsjednik bila je čista agresija protiv milijarde i po muslimana i povreda međunarodnog prava. Ovim činom dao je nešto što ne posjeduje nekome ko to ne zaslužuje. On ne posjeduje Palestinu da bi je dao cionistima. Palestina ima svoj vlastiti narod, ona je centar historije i civilizacije, a Al-Aksu milijarda i po muslimana smatra svetim mjestom. Ono što je uradio predsjednik Erdoğan jeste najmanje što bi trebao uraditi svaki predsjednik koji vjeruje u Kur’an. Slažem se s onim što je izjavio: “Ako danas izgubimo Jerusalem, sutra ćemo ostati bez Meke”. Poziv muslimanskim liderima da se sretnu bio je apsolutno neophodan. Bog je ovom ummetu dao brojne resurse i kapacitete pomoću kojih se mogu odbraniti, ali, nažalost, ono što nam nedostaje su liderstvo, jedinstvo i strateško planiranje. Ono što je uradio predsjednik Erdoğan trebali su uraditi lideri Arapske lige. Neki od ovih lidera koji su pozvani na susret nisu se čak ni pojavili, a to je jasan znak izdaje i veliki poraz. Palestinci brane svoju zemlju i oni ostaju tamo, ali potrebna im je naša podrška i trebaju im naše poruke da im stojimo na raspolaganju. Ono što je uradio predsjednik Erdoğan bila je važna poruka ljudima u Al-Aksi da je ummet s njima i da je velika turska nacija uz njih.

Razgovor je originalno objavljen na sajtu dailysabah.com.

Prevod: Elmina Mušinović