Desne iluzije

Piše: Mustafa Spahić

A zar oni ne znaju da Allah zna i ono što kriju i skrivaju i ono što pokazuju i obznanjuju?! Ima među njima onih koji su neuki, oni ne znaju i ne poznaju Knjigu, nego samo gatke i izmišljotine i takvi samo izmišljaju i domišljaju se. A teško svima onima koji svojim rukama pišu knjigu, a zatim govore i tvrde: "Evo, ovo je od Allaha" da bi i kako bi time neznatnu korist izvukli. I teško njima zbog onoga što njihove ruke svjesno, namjerno i ciljano pišu i ispisuju te Allahu pripisuju. Teško njima zbog onoga što i kako zarađuju! Oni čak tvrde i govore (tako ljude u griješenju ohrabruju): "Nas će vatra doticati i pržiti samo nekoliko dana". Ti kaži: "Da li vi zavjet od Allaha uzeste i obećanje dobiste?! Allah Svoj zavjet sigurno ne krši i Svoje obećanje izvršava ili vi o Allahu namjerno govorite ono što ne znate?!" A nije tako! Oni koji budu zlo radili i činili i grijesi ih njihovi budu zarobili i sa svih strana stigli, oni će stanovnici Džehennema biti i u vatri će vječno ostati. (Bekara, 77-81.)

Platon je davno napisao i zaključio da su dva osnovna izvora svake laži, a to su ne vjerovati da je Jedini Bog i niko drugi Stvoritelj svih svjetova i stvorenja i da je On izvor ideja, odnosno objava. U toj činjenici kao i u neukrotivim ličnim i beskrupuloznim interesima pojedinaca kriju se ambicije i potreba da se vlastitim rukama pišu razne knjige i tekstovi i da se radi autoriteta i zadobijanja povjerenja upisuju i pripisuju samom Bogu.

Jedan je mudrac prije napisao: "Davno su se izmiješale nebeske i zemaljske karte". Desna iluzija kao tlapija, samoobmana, utvara, otrovna i neostvariva mašta, fikcija, varka, zavaravanje i prevara, umišljanje i neostvariv ideal je iznutra najopasnija i najpogubnija, jer se zaklanja i poziva na Boga i svoje lažne, otrovne riječi upisuje i pripisuje Bogu. Pobude, povodi i razlozi te blasfemične rabote, sve po šejtanovom navođenju i zavođenju, su lični interesi, moć, ugled i neupitno povjerenje među ljudima. Radno tlo za ljude ovakvih ambicija, koji ne prezaju ni od kakvih granica i gaze sve pred sobom, da bi ostvarili svoje zacrtane ciljeve, su: populizam, svijet kao slika, provala ljudstva iz sebe i izvan sebe u vanjski svijet, gubljenje kapaciteta sabranosti sebe u sebi i slabljenje, pa čak i gubljenje mnogih tradicionalnih i povijesnih formi i oblika zajedničkog života. U krizi su više negoli ikada: društvo, društveno i društvenosti.

Populizam, pogotovo preko tuđih leđa, uzeo je maha. Postao je bolest i zove se omnipotentni delirij. Osoba koja od nje (te bolesti) boluje ima nekritičke granice, može proizvesti veliku štetu, a da nema svijest o svojoj krivici. Ta vrsta delirija javlja se kod osoba koje su uvjerene da su sposobnije od drugih (čak i da pišu knjige koje pripisuju Bogu), a to su, uglavnom, ideolozi i prvoborci koji poput hrčka uzimaju za sebe i što im pripada i što im ne pripada. Gramzivo.

Ta bolest je nastala u davno doba, u doba Rimskog carstva. Ali, slavne rimske vojskovođe bi na paradama slave priređivane njihovim pobjedama u čast, u svojim bojnim kolima uz sebe imali i takozvane šaptače, koji bi im stalno govorili: "Ne zaboravi da si smrtan. Ne zaboravi da se već sutra može sve promijeniti", piše Roko Markovina.

U svijetu populizma i omnipotentnog delirija sve je poremećeno i izobličeno: mudrost se pretapa i gubi u znanju, znanje se pretapa i gubi u prašumi informacija, ličnost kao subjekt svijeta i života se pretapa i gubi u funkciji, poslovnoj ili nacionalnoj, umišljaj zamjenjuje misao, pričin zamjenjuje čin, kritičko mišljenje i refleksiju zamjenjuje apologetika i suha deskripcija, mediji, u većini, umjesto da idu na objektivno i konkretno istraživanje i prosuđivanje, idu na presuđivanje (što je posao sudova i tužilaštava, koji slabo ili krivo rade) stvarnosti. Povijesnu perspektivu i sliku svijeta, potiskuje i potapa revizija historije pomoću projekcije i konstrukcije kojom se služe moćnici i pobjednici. Tu je više negoli ikada u svjetskoj povijesti, i po horizontali i po vertikali, rasprostrt svijet simulakruma. Riječ simulakrum na latinskom znači slika, slika i prilika, kip, kumir, priviđenje, utvara, sablast i avet. Francuski mudrac Jan Baydrillard navodi pet simulakruma: a) prva generacija simulakruma je gipsani melek (melek - izričito duhovno biće) - ustvari skulptura kao zamjena realnog i stvarnog života; b) druga generacija simulakruma je fotografija i film, zamjena za ličnost i lice, bez ruha kao nosioca života; c) treća generacija simulakruma je pozorište kao zamjena za žive događaje i eksperiment kao pokušaj zamjene za prirodne procese; d) printani i audio mediji kao zamjena za živu i izravnu komunikaciju. Nije Hegel bez razloga kazao za novine da je čitanje dnevne štampe jutarnja molitva modernog čovjeka; e) konačno, peta generacija simulakruma je masovni medijski slikovni svijet: TV, internet, portal, Twitter, Facebook i slično kao multimedijalna forma zamjene cjelokupnog živog, realnog, empirijskog i direktnog trajanja. Drugo ime simulakruma je fantazija, fikcija, iluzija, utopija, virtualija, artefakt, performans, frivalnost i somnabulizam. Konačni cilj nije da se svjedoči stvarni svijet, nego da se on u kolektivnoj svijesti potpuno zamijeni kao što je unutrašnji cilj da se Božija objavljena Istina i Riječ zamijeni ljudskom rukom napisanom knjigom, koja se upisuje i pripisuje Bogu.

Da bi prevarili i obmanuli prave i iskrene vjernike ljudi desnih iluzija služe se svim dostupnim sredstvima i mogućnostima: Ima ljudi koju kažu i tvrde: „Mi vjerujemo u Allaha i u Onaj svijet – ahiret! - a ne vjeruju i nisu vjernici. Oni žele i nastoje da obmanu i prevare Allaha i one koji vjeruju - ali, oni samo sebe varaju i obmanjuju, a to ne osjećaju i ne shvaćaju. (Bekara, 8. i 9.) Ljudi desnih iluzija umišljaju se Bogom darovanim subjektima svijeta i povijesti, a prirodnim i nužnim da drugi ljudi i narodi te njihovi resursi budu samo objekti svijeta. Sebi dodjeljuju rad, drugima pakao; sebi slobodu, drugima odgovornost; sebi moć i mogućnost drugima obaveze, poslove i ropsko služenje; sebi prava, a drugima dužnosti i štetne posljedice.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)