Je li dobro vidimo dobro?

Prema rječnicima tesavvufskih izraza, gledanje Boga iza zastorâ Njegovih svojstava samim Njegovim svojstvima jeste ihsān. To znači “činiti ono što je dobro” – “dobročinstvo”, odnosno, prema “Džibrilovom hadisu” (Sahīhu’l-Buhārī, br. hadisa 50), obožavati Boga kao da Ga vidimo, što je jezgro Islama u širem smislu riječi. Jedno od Božijih imena je el-Muhsin – Onaj Koji čini krajnje dobro.

Za dobročinstvo i dobročinitelje se veže ljubav Božija. Otuda Bog voli dobročinitelje (III, 134), ili, kako bi preveo Hafiz Sejjid Zenunović, Bog voli dobre ljude. Čak srećemo riječ husn (dobrota) i u imenima Poslanikovih voljenih unuka, Hasana i Husejna.

Kako objašnjava ulema, ihsān zahtijeva da ljudi budu svjesni Božije prisutnosti i da djeluju umjesno, ali iziskuje i da misle, osjećaju te namjeravaju na odgovarajući način. Nije dovoljno da vanjsko djelovanje bude ispravno, već unutarnje misli i stavovi moraju biti potpuno u skladu s vanjskim postupanjem.

Ne bi trebalo biti proturječja između onoga što ljudi misle i onoga što rade, ili između onoga što jesu i onoga što mniju. Ličnost mora biti skladna, uravnotežena i cjelovita, bez sklonosti i pobuda koje vuku u različitim smjerovima.

Kao što smo vidjeli, ihsān nije samo činjenje dobra, već i unutarnja stvarnost. Mogli bismo reći, da bi bili muhsini nije potrebno samo raditi dobro već i vidjeti ga. Tako će, naprimjer, onima koji imaju lijepo mišljenje o Njemu (husnu’z-zann) kao ishod uviđanja dobrotvornosti, Dragi Bog podariti dobro.

“Na hajr”

Postoje mnoge riječi za dobro u arapskom jeziku i islamskoj teološkoj tradiciji. Muslimani čak i prva tri pokoljenja oslovljavaju dobrim prethodnicima (es-selefu’s-sālih). U bosanskom jeziku se često za evlije kaže da su dobri.

Kad se vraćamo s dženaze pa ljudi upitaju kakav je bio rahmetlija, obično odgovaraju da je bio dobar čovjek, kao da se nekoliko desetljeća života mogu svesti na te dvije riječi koje su na koncu ono što je presudno važno za Posljednji sud. Naši svakodnevni razgovori se redovno svode na poznatu frazu “na hajr i na dobro”.

Muslimani se od malih nogu posredstvom dove Rabbi jessir uče doviti od Boga da se okonča s dobrim (Rabbi temmim bi’l-hajr). Vele muslimanski učenjaci da ljudi u ovom životu kušajući dobrostivost i milost jesu kadri prepoznati Božije prisustvo u svijetu koje se spominje u Božijoj knjizi: Pa kud god se okrenete, tamo je lice Božije, jer, uistinu, Bog je sveprisutan, i sveznan je (II, 115).

Ovu težnju prema dobru vidimo i u riječi ihtijār koja, za razliku od riječi hurrijet (sloboda), što je nametnuta pojavom modernih kretanja u muslimanskom svijetu, u sebi sadrži riječ hajr. Ona označava slobodan izbor. Ali ne samo to, već i biranje dobra. Ibn Sīnā određuje ihtijār kao “potragu uma za onim što je istinski i posve najbolje”. Možda bi se najbolje mogla prevesti kao dobrovoljnost u izvornom smislu te riječi, jer u sebi sadrži riječ dobro,a u rječnicima znači “čin slobodne odluke”.

Isto tako, u bosanskom se slobodno djelovanje opisuje dobrovoljnim, pri čemu se ponovno iskazuje težnja u slobodi ka dobru. Pošto je dobara koja čovjek bira mnogo, prema mišljenju

Fārābīja, sreća je onda najkorisnije, najveće te najsavršenije dobro koje bira i zarad kojeg se trudi.

Kad Bog Uzvišeni kazuje da je Muhammedova, a.s., zajednica najbolja ikada za ljude uređena, to je zato što nalaže da se čini ono što je svima kao dobro znano (III, 110). Također, muslimanski filozofi su Boga nazivali Čistim Dobrom (el-Hajru’l-Mahd). Ništa u vasioni, podsjeća nas Ibn ‘Arebī, ne može opstati izuzev u ulozi Čistog Dobra: “Ništa ne proizilazi iz Čistog Dobra (…) osim onoga što mu pristaje, a to je izričito dobro.” Zbog toga šejhu-l-ekber u Futūhātu tvrdi da je Svemilosni Bog, Čisto Dobro, “stvorio svijet samo za sreću”.

Mogu li izdobriti?

Priroda ljudskog ponašanja jeste takva da kad vidi dobro u većini slučajeva na njega odgovara istovjetno. Stoga je porazno ne uočavati dobro, ne samo jer se guši pobuda da se na isto uzvraća – rijetki su oni koji imaju volju na zlo uzvratiti dobrim – već se time izriče nepažnja prema Božijem djelovanju koje je krajnje dobro. Otuda nad našim glavama stalno vise pitanja: da li smo svjesni ograničenosti naše spoznaje, to jest, je li umišljamo da je naš negativni sud zacementiran, jer mi navodno znamo kakva je stvarnost?

Da li, plahovito i hirovito reagirajući na sve ono što nam je pred nosom, ne razmišljajući o dubljim obzirima, računamo da se “nebo neće uvijek istom stazom kretati” (Hāfiz Šīrāzī), odnosno, nemamo na pameti promjenu vremena? Tȁ, ne obuhvaća li Njegova milost doslovno svaku stvar (VII, 156)? Da li motrimo sa, da ga tako nazovemo, “milosnog gledišta?” U tom slučaju, vjerujućí čovjek razmišlja o kraju, konačnom ishodu stvarî, a on je jedini punovažan. Zato je za vjernika, sukladno jednom hadisu

(Sahīh Muslim, br. hadisa 2999), uvijek dobro. On i čini i vidi d/Dobro, jer ono ontološki prethodi zlu te ga svojom zbiljnošću zasjenjuje.

Danas, kad su gotovo u svakom vidu ljudskog življenja presudne psihološke borbe, smatramo da je to potrebno posvijestiti. U ovim nestalnim vremenima, samo postojani, kako Zenunović, vjerovatno na tragu Ljubibratićevog prijevoda, prevodi kur’ansku riječes-sābirūn, mogu izaći kao pobjednici i jedino će oni biti nagrađeni bez računa (XXXIX, 10). Samo će oni izdobriti. Budući da su na Ovom svijetu vidjeli i radili dobro, na Onom će razdragano gledati Čisto Dobro. Ako Bog da.

(Haris Dubravac/IIN Preporod)