Sjećanja jača od tišine: Ramazani između mezara i dove Fadile Efendić

Srebrenička majka Fadila Efendić posljednji put je vidjela supruga i sina 11. jula 1995. godine, kada su se rastali na kućnom pragu.

Taj trenutak ostao je zauvijek urezan u njenom sjećanju, kao granica između života kakav je poznavala i tišine i bola koji su uslijedili.

Piše: Amina Nuhanović

Već trideset godina Fadila u svojoj Srebrenici dočekuje ramazane s istom tugom i istim ponosom. Kaže da je samoća teška i da boli praznina koja je ostala iza njih, ali sjećanja na zajedničke trenutke ne blijede. Upravo ta sjećanja daju joj snagu da iznova dočekuje iftare i sehure, čuvajući uspomenu na svoje najmilije.

Ovaj ramazan provodi kod kćerke u Sarajevu, gdje je došla zbog ljekarskih pregleda. Teško joj pada što ovih dana nije u Srebrenici, u Potočarima, da na mezaru najmilijih prouči Fatihu. Ipak, nada se da će se nakon pregleda vratiti u svoj dom, gdje će, među četiri zida, ponovo sama dočekivati iftare i ustajati na sehure.

Iako je samoća teška, kaže da su majkama najdragocjenija upravo sjećanja na ubijene. Posebno u danima ramazana uči dove za svog Fejzu i Hameda. I danas rado priprema jela koja su njen suprug i sin voljeli. Na njihovoj sofri bila su tradicionalna jela bosanske kuhinje, domaća tarhana, limunada i hurme, ako ih je bilo.

– Večeras sa kćerkom i zetom idem na veliki iftar, pozvani smo. Ovih dana često razgovaram s kćerkom o tome kako sam provodila ramazane kada sam bila sama. Ona je tada ostala u Zagrebu u medresi, a ja sam putovala sestri u Njemačku. Sjećam se da je vrijeme iftara bilo u šest sati, a ja sam bila u autobusu. Ponijela sam termos-bocu pa sam se kahvom malo omrsila, a pravi iftar dočekala tek kad sam stigla kući. Bilo je svakakvih trenutaka, i svečanih i tužnih. Kroz ovih trideset godina prošlo se kroz sve – prisjeća se Fadila Efendić, predsjednica Udruženja „Srebreničke majke“.

Srebrenica je pala 11. jula 1995. godine. Hiljade Bošnjaka potražile su spas u Potočarima, u bazi UN-a, nadajući se zaštiti. Ubrzo je postalo jasno da međunarodna zajednica neće odbraniti grad i da je stanovništvo prepušteno krvnicima.

Ubijeno je 8.372 Bošnjaka... Među kojima i njeni.

– Za Hameda znam da je ubijen u Bratuncu. Odveden je iz Potočara s ostalim zarobljenicima u jedan magacin. Pronašla sam ga 1998. godine u sekundarnoj grobnici u Jadru, a ukopan je 31. marta 2003. godine, na prvoj kolektivnoj dženazi. Fejzu sam pronašla 2008. godine. Čekala sam do 2013. da se pronađe još nešto, ali nije. Ukopala sam dvije kosti, da se zna nišan pored oca. Ne tako davno sam saznala da je ubijen u Pilici, a pronađen je u zvorničkoj Kamenici, također u sekundarnoj grobnici. Svaka nova grobnica koja se otvori za mene je nada da će se pronaći još neka kost mog sina. Ima majki koje nisu pronašle ništa. Ne znaju gdje su im djeca. Umiru čekajući, a ne pronađu ni jednu kost – govori Fadila.

Kaže da je majkama Srebrenice najvažnija istina i pravda. Traganje za nestalima i očuvanje uspomene na ubijenu djecu postalo je smisao njihovih života. Fadila Efendić vratila se u Srebrenicu 2002. godine. Ne želi ostaviti mezarje pusto.

– „Nemoj plakati radi mene, mama“, to su bile Fejzine posljednje riječi. A ja stegnem srce da ne zaplačem. Teško je – kaže Fadila.

Ističe da su najteži bili prvi ramazani i bajrami nakon njihovog ubistva.

– Ostala sam sama. A prije toga puna sofra, kompletna porodica na okupu: muž, sin, kćerka i ja. To je bila posebna radost. Nije se tada biralo, jedeš ono što imaš i budeš zadovoljan. Sofre nisu bile bogate, ali se postilo iskreno i s radošću. Imam malu brošuru „Bajram za sofrom“ koju mi je muž kupio u Sarajevu. Otvorila bih je i pitala sina: „Fejzo, reci mami šta da ti spremim za iftar?“ Spremala sam naša tradicionalna jela. Za mene je uvijek bila tarhana i limunada da se omrsim. Kada prođe ramazan, više ne pravim ni limunadu ni tarhanu – priča Fadila.

Kaže da je želja majki da, dok su žive, pronađu svoje najmilije, ali i da se raduju ponovnom susretu s njima na ahiretu.

– U Srebrenici je ramazan poseban. Nakon iftara idemo na teraviju u Memorijalni centar. Kćerka redovno prouči hatmu, pa je krajem ramazana poklonimo pred dušu njih dvojice, ali i svih šehida. Srce posebno zadrhti kada odem na mezar, kada ih poselamim i proučim Fatihu – ispričala je Fadila, dodajući da se majke tokom ramazana, nakon teravije, okupljaju, razgovaraju i prisjećaju se svojih najmilijih, čuvajući uspomene koje ni vrijeme ni bol ne mogu izbrisati.

(Preporod.info)