Mjesto gdje sam prvi put bio “efendija”

Piše: Dženan Duzan

Ramazanska praksa je posebno iskustvo u životu svakog medreslije. Svaka praksa nosi svoje čari koje je čine jedinstvenom, baš kao i sam ramazan. Ne znam da li je ta posebnost zbog toga što se odvija u ovom odabranom mjesecu ili zbog ljudi među kojima ga provedemo. U mom slučaju, to je bilo oboje.

Svoju prvu ramazansku praksu, daleko od roditelja, brata i sestre, daleko od svoga kućnog praga, imao sam priliku provesti u Gornjim Kolibama, selu nedaleko od Bosanskog Broda.

Prvo što sam primijetio kada sam došao u Kolibe bila je prostrana ravnica i veliki broj biciklista. Biciklo je bilo na gotovo svakom koraku, a vozili su ga i stariji i mlađi.

Osjećaje koje sam proživljavao u trenutku dolaska teško je opisati. Bio sam sretan jer sam dobio priliku da radim posao koji volim, ali istovremeno i pomalo tužan jer nisam mogao iftariti i sehuriti sa svojim najmilijima. (Naravno tu je bila i neizbježna trema).

Međutim, ubrzo sam shvatio da u Kolibama ima ljudi koji su tu tugu znali ublažiti i učiniti da se osjećam kao kod svoje kuće. Među njima su glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bosanski Brod Sedin-ef. Oruč, njegova hanuma Samiha i njihova djeca: Hamza, Harun, Ahmed, Ali, Zejneb i Hatidža. Tu su i Džemil Mehmedi, njegova hanuma Mensura i njihove kćerke Dženana i Đulzida (Đulka), Jasmin Hodžić i njegova hanuma Irena, Hajrudin Mašić i njegova hanuma, Edin Žepčan i njegova hanuma Maja, Jasminka (Bosa) Mujčin, Fahira Mašić, Mejra Havić, Nihad Mašić, Nasiha Žepčan, Mevlida (Dada) Mašić, Fatima Mašić, Alina Mašić i njena porodica, Asim Mujčin i njegova hanuma Zehra, Mevludin (Mevlo) Karić i njegova hanuma Mirsada, Ferid Hodžić i njegova hanuma (Sena) Senija, kao i mnogi drugi.

Naročito sam volio provoditi vrijeme u mektebu sa učenicima Amarom, Alisom, Vedadom, Jasminom, Emrahom i Laurom. Kada bih prolazio Kolibama, dok su se oni igrali, posebno drag u sjećanju mi je ostao njihov selam koji je glasio: “Selam efendija”. Ramazan je prošao, a ja se nisam navikao da kada neko kaže „efendija“, zapravo zove mene.

Zahvalan sam svima njima, pa i onima koje možda nisam spomenuo, jer su mi uljepšali ovaj Ramazan i urezali ga u moje sjećanje kao jedno posebno i nezaboravno iskustvo. 

Imao sam priliku sa mnogima od navedenih podijeliti najveću radost postača, iftar. Božiji Poslanik kaže: Ko priredi iftar postaču, imaće nagradu poput njegove, a da se postaču ništa od nagrade ne umanji. Molim Allaha dž.š., da svakoga, svaku porodicu obilato nagradi zbog njihovog truda i hizmeta da softi pripreme što ljepši iftar i što ljepši ugođaj u njihovim domovima.

Posebno bih istakao Glavnog imama i njegovu hanumu, kod kojih sam uvijek imao bujruma na iftar i na prelo poslije teravije. Uvijek su bili spremni pomoći i bili su tu kad god bi mi nešto zatrebalo, a ja sam uvijek bio tu kada je Hamzu i Haruna trebalo pobijediti u fifi.

Tokom prakse upoznao sam i Džemila Mehmedija, s kojim sam proveo najviše vremena. On je na gotovo svakom namazu bio sa mnom, od sabaha do teravije, i kroz razgovore me upoznavao sa historijatom Koliba i običajima ovog kraja. U njemu sam pronašao iskrenog prijatelja, koji mi je tu uvijek bio pri ruci, a veoma često kada bih morao negdje ići na iftar, on bi preuzeo brigu o kandiljima.

Prvog dana mog dolaska upravo su Džemil i njegov prijatelj Jasmin Hodžić, odmah nakon Sedin efendije, bili prvi ljudi koje sam upoznao. Sa Jasminom sam proveo prve dane Ramazana, sve dok se nije vratio u Sarajevo kako bi mubarek mjesec proveo sa svojim najbližima, a Jasmin se i kada je otišao javljao i brinuo o tome da li imam sve što mi treba. Imao sam priliku pročitati i njegovu knjigu Divlje patke, koja kroz lijepu i zanimljivu priču govori o ljudima i običajima ovog kraja.

U Kolibama gotovo da nije prošao dan a da nisam upoznao nekoga novog ili da me neko nije zaustavio i upitao se samnom, a svi su imali to jedno pitanje Kako ti je u Kolibama? i po evo ne znam koji put odgovaram na njeg, lijepo mi je i tako će mi ostati u sjećanju.

Druženja i razgovori sa džematlijama Gornjih Koliba dodatno su učvrstili moju želju da se nastavim baviti ovim poslom i učinili su ga još privlačnijim. Jedno od ljepših druženja koja ću dugo pamtiti su bila prije ikindije namaza, nije nas bilo nešto puno na tim druženjima, ali šale i smijeha nikada nije nedostajalo. 

Na kraju, ovaj tekst završavam riječima zahvalnosti. Postoji još mnogo ljudi, priča i anegdota koje bih mogao spomenuti, ali ovo je iskustvo koje se u potpunosti može razumjeti samo ako se doživi. 

Hvala svim džematlijama Gornjih Koliba, Glavnom imamu i njegovoj porodici, predsjedniku MIZ Bosanski Brod Hajrudinu Mašiću, muteveliji Gornjih Koliba Edinu Žepčanu, kao i svima ostalima koji su mi uljepšali ovo iskustvo i ovaj Ramazan. Naravno moram se zahvaliti i mami, babi, bratu, sestri, Alini i svoj ostaloj familiji, prijateljima koji su mi uvijek bili dostupni da ih nazovem kada bih ostao sam u svoja četiri zida, kao i kolegama softama iz Dervente, Ameru Alekiću i Sulejmanu Habiboviću, maturantima medrese “Reis Ibrahim-ef. Maglajlić” koji su mi ukazali čast da im par puta budem i domaćin poslije teravije. 

Ovaj ramazan ne bi prošao toliko bezbrižno, da nije bilo profesora banjalučke medrese koji su nas, učenike, pripremili na sve što nam praksa donosi i oni zaslužuju veliko hvala.

(Preporord.info)arek Olsun!

20.03.2026                                                                                                                 Dženan Duzan