Vezira Omerspahić u istoj akciji izgubila sina i muža: Ubili su mi dušu, sve bih dala da se pojave

Sunce me obasjalo, gosti mi došli. Bujrum, majku ste obradovali - kazala nam je Vezira Omerspahić, dočekujući nas u svom dvorištu u mjestu Gođeni kod Žepe.

Ova majka šehida i prva povratnica u mjestu Gođeni danas živi sama, a kako nam je kazala, svaka posjeta je za nju najljepši poklon.

- Teška i tužna je moja priča. Dabogda se nikome ne desilo ono što je meni - počela je svoju priču majka Vezira.

Rođena je 1941. godine u mjestu Stoborani i mnogo toga je pratilo život ove hrabre i snažne žene.

- Djeda, koji je bio imam u Podžeplju, su zaklali četnici 1914. godine. Oca su ubili 1941. godine, nikad nam se kući nije vratio, a ja ga ni upamtila nisam. U posljednjem ratu su mi ubili muža, sina, brata i zeta. Moja nana je ostala udovica, zatim moja mama, ja, a i moja kćerka. Žalosno je to - priča nam majka Vezira.

Sina i muža je izgubila u istoj akciji u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, a kako nam je ispričala, najbolnije je bilo čekati da njihove kosti ukopa i tako dušu smiri.

- Kad su nam rekli da četnici napadaju Žepu i da se spremamo da idemo, spakovala sam svog sina Esmina. Imao je samo 22 godine. Ubiše mi ih obojicu, i sina i muža. Godinama kasnije su njihove kosti ležale dok ih nisu pronašli, valja to majci čekati. Ubili su mi dušu. Niko suze ne prolijeva kao ja. Sliku svog sina ne mogu vidjeti. Ne mogu, nemam snage, čini mi se srce će mi pući. Dala bih život da mi se moj Esmin sad pojavi - kazala nam je kroz suze.

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu su živjeli lijepim životom. Muž Huso je bio zaposlen. Odgajali su troje djece, sina Esmina i dvije kćerke, ali je u jednom danu izgubila i sina i muža.

- Iza mog Esmina je ostala i djevojka koju je zaručio, čekali smo svadbu, ali nismo dočekali, prije su nam ga uzeli. A moj Huso je bio vrijedan čovjek, privređivao je, šteta je i za selo što ga je izgubilo, on bi puno doprinosio i danas da je živ - naglasila je Vezira.

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, prva se vratila u Gođenje, kako bi obnovila život na svom ognjištu.

- Borim se grčevito. Bila sam izbjeglica, bez igdje išta. Ove moje ruke su puno blata i puno rada iznijele, da bih ostavila nešto iza sebe. Nemam hizmeta, ali meni je ovdje dobro, najljepše, džaba svi betoni i baščaršije, meni je ovo sve. Imam razne voćke, baštu, sama sve radim. Naredila sam s ljudima i šadrvan da mi naprave, ne bih ovo dala za bilo šta. Moje kćerke nisu sa mnom, ovdje sam potpuno sama - istaknula je ona.

Prisjetila se i kako je mjesto Gođeni izgledalo prije agresije, iskazujući žal što je danas gotovo pusto.

- Od Gođenja nema ništa ljepše u Bosni, ovdje sve uspijeva. Prije rata je bilo puno kuća, šest autobusa dolazilo u selo da vozi radnike na posao, a djecu u školu. Danas nema nikog, nas četiri žene smo tu. Evo vidite, živa duša se ne čuje, valja ovdje zanoćiti - kazala nam je.

Kako je naglasila, ne žali vremena i truda koji ulaže, ali samo se boji ko će se o svemu brinuti poslije nje, kome će to ostaviti.

- Dala sam tolike živote, ali hvala dragom Bogu. Težak mi je život, glavu gore, ne dam se nikad poniziti. Ponosna sam na sebe - naglasila je Vezira.

Prije nego što nas je ispratila, pokazala nam je svoju baštu, nudeći da nam ubere i spakuje nešto plodova.

Na naše pitanje da li joj treba nešto i možemo li nešto uraditi za nju prije nego krenemo, odgovara nam: "Treba da mi dođete opet, ništa više."

Uz obećanje da hoćemo, zaključujemo da je naša posjeta majci Veziri obaveza, ali i izraz poštovanja prema domovini, a još većeg prema njenom životu i borbama koje vodi.

(Preporod.info)