Duhovni osvajač Istanbula

Akšemsuddin, poznat i kao Akšejh, rođen je u Damasku 792/1390., a umro je u Gojnuku 863/1459. godine. Bio je poznati muslimanski učenjak, sufija, učitelj i liječnik. Akšemsuddin je bio, preko svoga oca Hamze, potomak Šihabuddin Suhraverdija (u. 632/1234), utemeljitelja išraki škole. Njegova loza preko oca ide unazad i do Ebu Bekra (u. 13/634), prvog halife u islamu. Kada je bio dijete, Akšemsuddin, zajedno sa svojim ocem šejh Hamzom, preselio se u Amasju (799/1397). Tradicionalno, rano se obrazovao u islamskim naukama, pa je zatim postao muderris medrese u Osmandžiku. Tu je isto tako imao priliku proučavati medicinsku nauku. Kasnije je otputovao u Halep u potrazi za šejhom. Nakon što je imao san, vratio se u Anadoliju i došao pod vođstvo Hadži Bajram Velija (u. 833/1430), velikog turskog evlije. Nakon perioda stroge samodiscipline i usamljenog života, dobio je dozvolu od svoga šejha da bude njegov nasljednik. Kasnije je otišao u Bejpazari, pa je izgradio džamiju i mlin. Da bi izbjegao pozornost javnosti, napustio je Bejpazari i našao samoću u jednom zaseoku kod Iskilipa. Nedugo nakon toga, došao je u Gojnuk gdje je, kao u Bejpazariju, izgradio džamiju i mlin. U Gojnuku je sudjelovao u nastavnom i obrazovnom programu za djecu i derviše. U međuvremenu je otišao na hadž. Nakon smrti Hadži Bajrama, postao je njegov nasljednik kao šejh bajramijske škole.

Posredstvom svoje šejhovske veze s Muratom II, osmanskim sultanom tog vremena, Akšemsuddin se upoznao s mladim Mehmedom II (Fatihom), sultanovim sinom i nasljednikom. Tokom vladavine Mehmeda II, Osvajača, Akšemsuddin je nekoliko puta posjetio sultanovu vladarsku rezidenciju u Edirneu. U jednoj od tih posjeta, izliječio je sultanovu kćerku. Također, u najžešćim trenucima osvajanja Konstantinopolja (Istanbula), on je u velikoj mjeri doprinio podizanju duhovne atmosfere u osmanskoj vojsci pomoću svojih pisama Mehmedu II, u kojima je predvidio datum pobjede i savjetovao sultana da ostane strpljiv i stamen. To je razlog zašto se smatra duhovnim osvajačem Istanbula. Nakon osvajanja (857/1453) Akšemsudin je pronašao, duhovnim naputkom, mezar Ebu Ejjub el-Ensarija, druga poslanika Muhammeda (a.s.), koji se borio zauzeti grad te je umro kao šehid. Akšemsuddin je također održao hutbu na prvoj džumi obavljenoj u džamiji Aja Sofiji (Hagia Sophia). Godinama je podučavao u Zejrek-džamiji, a riječ je o još jednoj crkvi koja je pretvorena u džamiju. Kada je Mehmed II odlučio napustiti svoje prijestolje kako bi potpuno bio pod vođstvom svojega odgajatelja, Akšemsuddin ga pokuša zaustaviti, ali, shvaćajući da ne bi bio kadar to učiniti, napušta Istanbul i vraća se u Gojnuk.

Pored njegove reputacije kao sufijskog vodiča, učitelja te odgajatelja i savjetnika sultana Mehmeda II, Akšemsuddin je poznat i kao znamenit liječnik. Smatra se čak da je prvi otkrio mikrob. Od njegovih spisa značajni su Risaletu’n-Nurije (838–41/1434–8), rasprava u kojoj Akšemsuddin brani sufizam i sufije od njihovih protivnika te opisuje sufijsku etiku i manire; Hallu’l-muškilat odnosno Def‘u Meta‘ini’s-Sufijje (856/1452), u kojem uspoređuje ideje Ibn ‘Arebija i drugih velikih sufija s onim od poznatih muslimanskih učenjaka poput el-Gazalija i Kušejrija te pokazuje njihove sličnosti; i Mekamatu’l-evlija’, još jedno sufijsko djelo, o konceptu velajeta i njegovim razinama. Od njegovih knjiga napisanih o medicini samo su dvije danas dostupne, Maddetu/Ma’idetu’l-hajat i Kitabu’t-Tib.

S engleskog preveo: Haris Dubravac

Za daljnje čitanje

Keskin, Abdülbaki, “A Critical Edition of Enisi’s ‘Menakib-i Akşemseddin’ with an Account of Akşemseddin’s Political and Religious Influence as Revealed in this Work”, doktorska disertacija, Manchester University, 1997.

Yurt, Ali İhsan, Akşemseddin, Istanbul: IFAV, 1994.

Izvor: Oliver Leaman (ed.), The Biographical Encyclopedia of Islamic Philosophy, Reprint Edition, Bloomsbury Academic, 2015., pp. 14–5.