Genocid u Mijanmaru - Ima jedna modra rijeka, ime joj je Naf

Proganjanje Rohinja nije nešto što je počelo u augustu ove godine. Izvještaji Human Rights Watcha govore o: neprizna-vanju državljanstva, ograniča-vanju slobode kretanja, zabrani obrazovanja osim osnovnog, proizvoljnom oduzimanju imovine i prisilnom radu.

Mijanmar je unija koja je tokom hladnog rata bila vojna diktatura. Njegova sadašnja premijerka Aun San Su Ći (Aung San Suu Kyi) se dugo vremena borila protiv te diktature, zbog čega je i dobila Nobelovu nagradu. Djelimično, porastu njene popularnosti doprinijelo je i to što je kćerka ubijenog Aung San, najzaslužnije osobe za nezavisnost Burme (današnjeg Mijanmara). Njena šutnja nakon progona Rohinja je ponukala mnoge da zatraže oduzimanje nagrade, a njeno držanje tokom posljednjih obraćanja više podsjeća na držanje diktatora, nego onih koji se diktatorima suprotstavljaju. Čini se da je nekadašnja opozicionarka sa vojskom napravila pakt. (Inače, vojska u Mijanmaru ima povlašten položaj što između ostalog znači i zagarantovana mjesta u parlamentima, a budžet za njeno finansiranje je jedan od većih u tom dijelu svijeta.) Političarka, za čije je uključivanje u demokratski pokret bio zaslužan Maung Thaw Ka, mijanmarski musliman i najčitaniji autor koji je kasnije preselio na ahiret u zatvoru, danas ne podiže glas protiv progona muslimana u svojoj zemlji. Prije nekoliko sedmica za Aun San Su Ći je najveći problem bio korištenje riječi Rohinja od strane međunarodnih političara i medija, jer prognane Rohinje povezuje sa državom Rakhine unutar Unije Mijanmmar u kojoj oni žive.

Za Mijanmar se i sada može reći da je policijska država, u što su se mogli uvjeriti reporteri koje su agenti u civilu cijelo vrijeme pratili i apsolutno nediskretno snimali mobitelima objašnjavajući svoje postupke sigurnošću samih novinara.

Rohinje – narod bez državljanstva

Proganjanje Rohinja nije nešto što je počelo u augustu ove godine. Izvještaji Human Rights Watcha govore o: nepriznavanju državljanstva, ograničavanju slobode kretanja, zabrani obrazovanja osim osnovnog, proizvoljnom oduzimanju imovine i prisilnom radu. Postoje informacije i da imaju zabrane sklapanja braka izvan svoje etničke skupine, rađanja više od 2 djece, kretanja i vlasništva nad zemljištem. Nemaju nikakva politička prava. Dio njihovog problema proistječe iz toga što je Mijanmaru (tadašnjoj Burmi) dobijanjem nezavisnosti dat i dio teritorija koji mu nije pripadao. Tu se našao i teritorij na kojem su Rohinje vijekovima živjele. Tri vlade nakon dobijanja nezavisnosti 1948. su priznavale državljanstvo i status etničke grupe Rohinjama, a nakon toga počinju njihovi problemi. Državni udar ‘62. mijenja njihov status, a Zakon o državljanstvu iz ‘82. im i pravno oduzima državljanstvo. Dokumenti su im oduzeti na prevaru: uz objašnjenje da im se uzimaju radi pravljenja novih (koje nikad nisu dobili). Broj Rohinja koji imaju dokumente i državljanstvo se kreće oko 4000. Ti dokumenti su dobiveni uz neko drugo etničko izjašnjavanje, a vjerovatno i podmićivanje. Rezultat svega toga je da su Rohinje narod koji je najveća skupina apatrida (ljudi bez državljanstva) na svijetu. Na popisu 2014. uopće nisu popisani, a vlada ih smatra bengalskim (bangladeškim) ilegalnim imigrantima.

U Mijanmaru obrazovanje svakako nije idealno, osim vojnog. Podaci govore da je blizu 80% Rohinja nepismeno zbog tiranije mijanmarskog sistema. Nastava i u Rakhineu je na burmanskom, a taj jezik djeca Rohinja slabo ili nikako ne razumiju. Ono malo nastavnika Rohinja što ima zaposleno je do 1988. Učitelji budisti slabo ili nikako ne podučavaju djecu Rohinja. Većina djece ostane sa završena 4 razreda osnovne škole, a roditelji djecu šalje u mekteb i medresu uglavnom radi savladavanja arapskog pisma i učenja Kur’ana.

Maung Zarni – Mijanmarac sa adresom u Londonu, je najaktivniji zagovornik Rohinja (kojeg su 16.9.2017. jedne mijanmarske novine proglasile izdajnikom i državnim neprijateljem). U naučnom radu The Slow-Burning Genocide of Myanmar’s Rohingya, koji potpisuje zajedno sa Alice Cowley i koji je izdat u Pacific Rim Law & Policy Journal (današnji Washington International Law Journal) govori o planskom djelovanju mijanmarske vlade u cilju uništavanja i raseljavanja Rohinja. Uvodni dio rada počinje sa nekoliko izjava mijanmarskih dužnosnika od kojih ćemo istaći dvije: „Kako to može biti etničko čišćenje? Oni nisu etnička grupa.“ (Win Myaing, zvanični glasnogovornik Vlade Države Rakhine, 15. maj 2013.); „Šta možemo, brate, njih (Rohinja) je previše? Ne možemo ih sve pobiti.“ (bivši brigadni general, ranije stacioniran u Državi Rakhine i ambasador u Brunejima, jesen 2012.).

Koliko je nerazumijevanje za probleme Rohinja pokazuje i prilog Selam Hindavi, reporterke Al-Džezire koja je išla u jedan veći mijanmarski grad, u vrijeme antiratnih demonstracija. Na pitanje reporterke kakav je stav demonstranata u vezi situacije u Rakhineu, jedna demonstrantica je odgovorila: Ne, mi samo govorimo o Kačinima (kršćanskom narodu protiv kojeg vlada takođe ratuje).