Duhovna hidžra kao odgovor na izazove konzumerizma

Piše: Haris Islamčević

Povijesno posmatrano, Hidžra predstavlja, kao što je opće poznato, jedan od najznačajnijih događaja unutar učenja islama. Kao takav, u sebi nosi ogroman duhovni kapital i značaj, koji se manifestira, ponajprije, u vidu vjerničkoga vlastitoga motiviranja i težnje za preobražajem u bolju i kvalitetniju verziju samoga sebe. Neću pogriješiti ukoliko konstatujem da hidžra predstavlja i svojevrsni duhovni egzil iz svakodnevnice koja opterećuje modernog čovjeka, pa i vjernika.

Podsjećanja radi, bez pretenzije za, sada već klasičnim diskursom o hidžri (što vrlo rado prepuštam interpretaciji vjerskih službenika - imama kroz njihove vazove i hutbe), Hidžra dolazi kao posljednje rješenje hazreti Muhammedu, dragi Bog ga blagoslovio i mir podario, nakon što je iscrpio sve moguće pristupe promjeni svijesti predislamskih Arapa u Mekki, a u prvome redu, mekanske aristokracije.

Sluđenost i zaslijepljenost u pokornosti svojim kumirima, a koja je potpomognuta  neograničenom vlašću i posjedovanjem ogromnog kapitala, bila je nepremostiva prepreka tadašnjem mekanskom političkom ešalonu da uvidi tako jednostavnu i prirodnu činjenicu, a to je spoznaju dragoga Boga kao stvoritelja i vladara svega, jedinog dostojnog obožavanja i robovanja.

No, koliko su teške, ali ne i nemoguće promjene ljudskih srca okorjelih u hedonizmu i oholosti ukazuje nam i dobro znana informacija da je prvi dio Objave, poznatiji i kao mekanski period, trajao duže od medinskoga koji je uslijedio. Fokus Objave je upravo bio na individui - pojedincu, čovjekovom srcu kao mikrokosmosu i centru spoznaje.

Svevišnji Allah je odabrao prvo da se obraća pojedincu, čovjeku, ukazujući na Sebe opisujući ne samo Sebe, nego sve ono što je stvorio, upućujući čovjeka da čita u Njegovo ime, ono što On stvara. Tu lepezu savršenoga stvaranja, časni Kur'an donosi na jednoj ogromnoj duhovnoj lepezi od atoma (zerre), preko stvaranja mušice, potom svijeta, u konačnosti i cijeloga kosmosa.

U tom šarolikom kreativnom spektru, centralno mjesto zauzima upravo - čovjek, biće uspravnosti (ahsen taqwim), biće koje svoju kičmu ponizno savija samo svome Gospodaru, jer u suprotnom postat će biće najnakaznijeg (duhovnog) oblika (esfele safilin). Dakako, želeći motivirati čovjeka, Allah kazuje o vječnim nagradama za one Njemu pokorne, kao i vječnu tugu onim srcima koja odbiju spoznati ono što je toliko jednostavno i prirodno.

No, dobro je pitanje - šta je s nama danas? Zašto su naša srca hladnija i okrutnija od kamena, iz kojeg - kako Kur'an navodi - ipak voda može da poteče, voda kao simbol čistoće, života i spasa?!

Jedan od mogućih razloga jeste i (ne)svjesna odanost i pokornost savremenom "idolu" našega vremena, kojeg društvene nauke identificiraju kao konzumerizam. On dakako seže daleko u prošlost, ali ovdje želim, načelno spomenuti konzumerizam našeg doba, čije začetke pronalazimo u dvadestetim godinama minuloga stoljeća, a koji je danas vidljiv kao iskaz neoliberalno-potrošačkoga kapitalizma.

Jednostavno rečeno, potrošnja u konzumerizmu postaje glavni fokus društvenog života. Obratite pažnju na svoje okruženje: razni bilbordi, reklame, mediji, potiču nas na kupovinu nudeći "povoljno" i "kvalitetno“, toliko primamljivo da neke stvari, koje nam realno nisu neophodne, odlučimo ipak kupiti. Dakle, ako su predislamski Arapi robovali drvenom kipu, ili pak idolu napravljenom od hurmi, kojega bi pojeli kada ogladne, moderni čovjek bi se trebao zapitati koliko bespotrebnim "peglanjem" kreditnih kartica, ustvari, gradi svoga "idola" kojeg želi imati, i na taj način zadovoljiti svoju želju koja se nalazi u idu, o čemu je pisao Freud u "Interepretaciji snova".  

Naravno, čovjek je biće i tijela ali i duše, duha, i potrebno je da njeguje sve aspekte svoje egzistencije. Nelogično je očekivati da odbaci svoju ovosvjetsku dimenziju koja mu je nužna na putu do Zauvječnosti, ali je važno da u zadovoljenju svojih potreba ne ide u krajnost, odnosno da uzme putnički, onoliko koliko mu je potrebno do konačnoga cilja. Ukoliko na tom putu i malo više dobije, to će podijeliti s onima koji nisu u mogućnosti imati i ono neophodno. U tome, između ostalog, uviđamo smisao sadake i zekata!

Odgovor kako se oduprijeti maločas spomentutoj modernoj idolatriji se nalazi upravo u duhovnoj hidžri, odnosno napuštanju svega onoga što čovjeka udaljava od njegovog Stvoritelja, na putu koji čovjeka neminovno vraća njegovom izvoru - dragom Bogu.

U tome mu i dragi Bog (iznova) pomaže podučavajući ga riječima da traži dobro ovoga i onoga svijeta, ali i poručujući mu: Ne možeš, o čovječe, ostvariti sve što poželiš, jer samo Allahu pripada i onaj i ovaj svijet!

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.