Et-taklidijjetu - tradicionalizam

Piše: Mustafa Spahić

Bez tradicije je nezamisliva bilo koja religija zato što je ona sehara u kojoj se pohranjuju vrijednosti i dragulji vjere. U teorijskom smislu, tradicija podrazumijeva čuvanje, preuzimanje i prenošenje duhovnih vrijednosti vjere, etike, vjerozakona, kultura i neupitno blagodarnih sadržaja, činjenica i iskustava čovječanstva s generacije na generaciju u svim vremenima, bilo usmenim ili pismenim putem.

Tradicija podrazumijeva da je nešto postojalo, da sada postoji i da će postojati i kao čuvana predaja i autentična baština, prenositi se i postojati do Sudnjeg dana. To su, sa stajališta islama, sve vrijednosti i činjenice koje se čuvaju, predaju i prenose svim generacijama, a koje su utemeljene na objavama i sunnetima svih poslanika i vjerovjesnika.

Vjernici vjeruju po Objavi, a praktično žive po sunnetu. Zato je tradicija živa, neprekinuta historija koja sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu, moralno-etičku, idejno-vrijednosnu, pravno-običajnu i kulturno-civilizacijsku zajednicu. Na arapskom jeziku tradicija se naziva misak, ahd i vasijjet. Tradicija je neprobojna vanjska, neosvojiva tvrđava i čuvar vjerskih načela, principa i vrijednosti. Ne bez razloga, Ginzberg je kazao: Granice tradicije su granice slobode.

Tradicionalizam - et-taklidijjetu je u svemu suprotnost i negacija tradicije. Kao što vilina kosa poklopi, isuši, iskorijeni i uništi travu djetelinu, tako tradicionalizam guši i unakazuje tradiciju. Primjera radi, u tradiciji se poslanici u živoj vjeri slijede i tako se ljudi odgajaju i oplemenjuju, a u tradicionalizmu ljudi jedni druge po automatizmu mehanički imitiraju i oponašaju te se tako kao strojevi robotiziraju i automatiziraju. Kao što prokleti šejtan preko epigonstva čovjeka zakiva za pretke, preko fatamorgane za zemlju, tako ih preko tradicionalizma, koji tuši i guši tradiciju, zakiva za mitsko-magijsko-paganske prakse, običaje i navike.

Šta je, zapravo, tradicionalizam? To je svako učenje koje precjenjuje značenje običaja, navika, znanja, praksi i iskustava koji su utemeljeni isključivo na čovjekovom i ljudskom iskustvu, praksi, razumu, umu, saznanju, a ne na Objavi i sunnetu. Tradicionalizam hoće, mada je to nemoguće, da ljudske prakse, iskustva, teorije i sadržaje formirane u jednom vremenu i jednoj ili više generacija, nametne i podmetne kao načela, principe i vrijednosti svake generacije.

Međutim, sve što nastane u vremenu od ljudi i iz ljudskih glava, podliježe sudu i mijeni vremena. Zato je po pravilu tradicionalizam uvijek u ratu s vremenom, znanošću, idejama, spoznajom i kretanjem. Nezavisno od toga koliko je tradicija pozitivna i neminovna, toliko je tradicionalizam opasan, dekadentan i poguban. Kada tradicionalizam postane jedini izvor istine, pravde, dobra, principa, načela i putokaza za život, on postaje nesagledivo opasan, a kada je u pitanju odbijanje i neprihvatanje Objave zbog tradicionalizma to vodi gušenju života i zaustavljanju razvoja: A kada im se kaže: "Slijedite Allahovu objavu!" - oni odgovaraju: "Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje!" Pa zar i onda kad im preci nisu ništa shvatali i znali i kad nisu upućeni i kad nisu na Pravom putu bili. (Bekara, 170)

Ako se apsolutizira rodovsko, plemensko, kastinsko, rasno, narodno, klasno, materijalno, geografsko, jezičko, kulturno, biološko, nacionalno ili bilo koje drugo određenje to neminovno vodi izobličenim i nepodnošljivim formama života. Tradicionalizam neminovno vodi stereotipijama (predrasudama), izbjegavanju i nipodaštavanju tuđih običaja i iskustava, znanja, saznanja i vrijednosti.

Herodot u svojoj historiji piše: Čuvaju Egipćani običaje svojih predaka; ne primaju ni jedan tuđ. Izbjegavaju da se služe helenskim običajima i, uopšte govoreći, ne primaju nikada ničije običaje. Onako kako se ljubomorno zakivaju u svoj tradicionalizam sa istom se pažnjom odnose i prema svome povijesnom pamćenju. Oni koji stanuju u zasejanom Egiptu trude se da najbolje sačuvaju uspomenu na prošle događaje i znaju bolje svoju istoriju od svih ljudi koje sam upoznao“. (Herodotova Istorija, str. 133).

Tako tradicionalizam dovodi društvo, narod i državu u položaj samoizolacije, samohvalisanja, samodopadanja, formiranja jedne idilične, beskonfliktne, fantastične, idealne, iluzorne, neistinite slike o sebi, svome životu i razvoju: I govorili su Egipćani Musau: "Kakav god nam dokaz i znamenje doneseš da nas njime opsihriš - omađijaš, mi ti nećemo vjerovati!" (E’raf, 132) Ljudi koji poput faraonovog naroda ničije običaje, tradiciju, vrijednosti i iskustva ne prihvataju i ne uvažavaju imaju neumitnu sudbinu da budu žrtve vlastitih zabluda i predrasuda. Njihova jedina budućnost jeste poniranje u utrobu idealizirane, zamišljene prošlosti, nekritičkog i bezuvjetnog slijeđenja naslijeđa predaka, pa makar se radilo o ordinarnim glupostima: A kad im se kaže:"„Pristupite i prihvatite ono što Allah objavljuje Poslaniku", oni odgovaraju: "Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili". Zar i ako njihovi preci nisu ništa znali i kada nisu na Pravom putu bili niti su upućeni. (Ma’ida, 104).

Za ljubav posvećene, tabizirane, okamenjene, fetišizirane, idealizirane prošlosti, oni se odriču Objave, Allahovog vjerozakona, istine, pravde, morala, vrijednosti i principa. Takvi ljudi su osuđeni i zakovani na laž, na mit, na magiju, na paganstvo, na iluziju, na neprestano izmišljanje neprijatelja, veličanje idealizirane prošlosti: A kad im se govori: "Slijedite ono što vam Allah objavljuje – oni odgovaraju: Ne, mi slijedimo ono što smo zatekli i zapamtili od predaka naših. Zar i onda kada ih šejtan poziva na patnju u ognju." (Lukman, 21)

Tradicionalizam ispunjava ljude kao olovo kuglu.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)