Majke Srebrenice - žene jače od svijeta

- Međunarodna zajednica je zakazala, nije pružila adekvatnu zaštitu. Kao dio te zajednice, vlada Nizozemske dijeli odgovornost za taj neuspjeh. Zbog toga, nudimo vam svoje najdublje izvinjenje - bile su riječi koje je ministrica odbrane Kajsa Ollongren u ime svoje zemlje uputila porodicama žrtava genocida na komemoraciji u Potočarima.

Mi koji smo bili s Majkama Srebrenice i Žepe dan prije toga, znali smo da je tome prethodio sastanak ministrice Ollongren s predsjednicom ovog udruženja, Munirom Subašić, koja ju je „izgrdila“zato što nije iskoristila priliku i u obraćanju na međunarodnoj konferenciji Heroine Srebrenice postala nizozemski Willy Brandt. Sutradan na komemoraciji, ona i sve žrtve genocida su dobile javno izvinjenje.

A koliko je takvih situacija i drugih poduhvata majki Srebrenice bilo - to više ni one ne mogu nabrojati bez pomoći arhive - arhive vrijedne jednog većeg muzeja.

Bilo je tako i kada su vikale na sav glas ispred međunarodnih i lokalnih institucija i tražile istinu o sudbini svojih sinova, kada su glasno prozivale sve institucije koje su ignorisale njihove zahtjeve. Pravile su proteste i izričito tražile odgovore na pitanje Gdje su?

I dok su ih neki nazivali svakojakim pogrdnim imenima, tadašnji američki senator Bob Dole je došao i pitao zašto protestuju. Kazale su: Želimo da se pronađu naši sinovi, muževi, braća – da ih dostojno ukopamo.

Svojim upornim zahtjevima doprinijele su uspostavi Međunarodne komisije za nestale osobe koja je upravo na razmrskanim kostima njihove djece prvi put primijenila DNK analizu i vratila im imena čineći da tako budu neoboriv, naučni dokaz pred Tribunalom UN-a o počinjenom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.

I kad su rekle da hoće da se identifikovane kosti njihovih sinova kopaju na mjestu gdje ih je vojska bosanskih Srba bespovratno istrgnula iz majčinog zagrljaja - kojim ih nisu mogle zaštititi, opet su ih gledali s podozrenjem ne vjerujući da će u tome, s obzirom na političku klimu, uspjeti. A one, ne mareći za skepsu drugih, sprovele anketu nad 12.500 članova porodica nestalih prema kojoj se 83% ispitanika izjasnilo da u Potočarima žele mezaristan za svoje sinove - mezaristan u kome se danas međunarodni zvaničnici klanjaju žrtvama genocida, svjedočeći da je genocid počinjen u Srebrenici.

A kad je došlo vrijeme da se osmisle obilježja koja će stajati nad mezarima njihove djece, Jacques-Paul Klein, zamjenik tadašnjeg visokog predstavnika generalnog sekretara UN-a u BiH je predložio: Stavit ćemo neki internacionalni izgled, bronzane ploče po travi s imenima. A one odgovorile: Ne može tako. Mi Bošnjaci muslimani imamo svoja obilježja, mi ćemo tražiti da to Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini odredi. I mezaristan u Potočarima dobije prepoznatljive bijele šehidske nišane koji danas najjače svjedoče o genocidu u Srebrenici.

I kad su rekle da će pozvati bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona da zvanično otvori Memorijalni centar, neki su ih opet gledali iskosa, sa skepsom - a Clinton došao i u obraćanju na kolektivnoj dženazi te 2003. godine više puta ponovio da je u Srebrenici počinjen genocid, jer je Haški tribunal to tako nazvao u prvostepenoj presudi u predmetu Krstić. Bila je to prva presuda u kojoj je utvrđen genocid u Srebrenici.

Ključna, neprocjenjivo vrijedna uloga majki, bila je u podršci radu Tužilaštva Haškog tribunala, kakva je npr. u sprjećavanju skraćivanja optužnica u predmetu Karadžiću i Mladiću, na čemu su sudije insistirale.

Podsjetimo i na početak dugo čekanog suđenja u predmetu Karadžić. Kada je konačno, nakon 15 mjeseci od hapšenja ovog ratnog zločinca, suđenje zakazano i kad su majke u galeriji sudnice s nestrpljenjem čekale da ga vide na optuženičkoj klupi, on se nije pojavio. Kukavički, tražio je još vremena za pripremu odbrane. Majke su tada ustale i rekle da više neće čekati. Zaprijetile su da će spavati na travnjaku ispred Tribunala dok suđenje ne krene i snagom glasa žrtve dobile pažnju javnosti i onih koji donose odluke. Sutradan, 27. oktobra 2009., Tužilaštvo je počelo s iznošenjem dokaza. Ti dokazi su Karadžića odveli na doživotnu robiju.

Majke su bile stalna inspiracija i motivacija za Tužilaštvo u Hagu, kako je to lijepo istakla viša savjetnica Žalbenog vijeća Međunarodnog rezidualnog mehanizama za krivične sudove Laurel Baig na konferenciji u Potočarima. (Samo radi podsjećanja, presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić je tužiteljicu Baig u sudnici tokom njenog izvođenja dokaza nazvao „hladna žena krvavih riječi“).

Glavni tužitelj Mehanizma Serge Brammertz, u čijem mandatu su uhapšeni i presuđeni i prvi predsjednik RS-a i glavnokomandujući Vojske RS-a, jednom rečenicom je opisao tu izuzetnu ulogu Majki. „Vi nas podsjećate svakog dana naših profesionalnih života, zašto je to što mi radimo važno“, kazao im je tokom nedavnog susreta u Hagu.

I puno toga što su majke radile treba čuvati od zaborava. Treba pamtiti i kad je Munira Subašić 2013. godine došla u New York i prisustvovala tematskoj raspravi posvećenoj ulozi Haškog tribunala u pomirenju, a koja je održana u Generalnoj skupštini UN-a na inicijativu njenog tadašnjeg predsjedavajućeg Vuka Jeremića s ciljem negiranja genocida u Srebrenici. Svojim prisustvom je poništila cilj ovog skupa, iako je došla bez prava glasa da se obrati skupu. U trenutku kada je počelo negiranje genocida, podigla je transparent na kome je pisalo Republika srpska genocidna tvorevina i pažnju prisutnih potpuno usmjerila na sebe. Bila je izbačena iz sale zbog toga, ali zasjedanje koje je organizovao Jeremić je propalo, a majka Munira je održala konferenciju za štampu koju su za nju priredili ambasadori Lihtenštajna i Jordana pri UN-u.

I dani i mjeseci i godine su se nizali, a one nisu posustajale, izborile su se za rezoluciju o Srebrenici u Evropskom parlamentu, tužile UN, tužile Nizozemsku pred njenim sudovima i u Strasbourgu i nastavljaju da tuže i svjedoče i pred našim i pred međunarodnim sudovima.

I ta njihova borba na međunarodnom nivou posebno izaziva pažnju u svijetu. Kako su mogle raditi zajedno toliko godina a da nikada nisu odustale od pravde na međunarodnoj razini, bilo je pitanje koje je postavila savjetnica generalnog sekretara UN-a Alice Nderitu u obraćanju na međunarodnoj konferenciji Heroine Srebrenice, dodajući da se to pitaju mnogi. Savjetnicu Nderitu majke su prvi put srele protekle godine u Potočarima i predale joj opsežan izvještaj o nizu kršenja ljudskih prava u RS-u i prijetnjama novim genocidom. Predale njoj i poslale na niz drugih adresa međunarodnih institucija isti taj izvještaj. I ne samo njega. A specijalna savjetnica na konferenciji u Potočarima odgovorila na to najavom objavljivanja dokumenta o borbi protiv holokausta i genocida koji njen ured priprema.

Ovog četrnaestog jula, majka Munira je u sjedištu Misije UN-a u Sarajevu po pozivu specijalne savjetnice UN-a Nderitu putem videolinka bila uvodničar međunarodne konferencije o ulozi žene u prevenciji zločina u zajednicama. Učesnice su je pitale: „Koja je Vaša tajna? Šta Vas pokreće? Kako ste uspjeli voditi jedno tako veliko udruženje žena toliko godina i dobiti presude o genocidu na međunarodnoj razini?“

- Ljubav prema djetetu. Vrelina želje da ga nađemo, da ga dostojno ukopamo, da zločinci budu kažnjeni i da zaštitimo buduće generacije da im se ne ponovi Srebrenica – sve s vjerom u susret s našim sinovima u Vječnosti – to nas je vodilo - bio je odgovor majke Munire.