Reportaža: U Svetoj Zemlji APARTHEJDA...

Najčešće informacije koje nam iz Svete zemlje dolaze su bolne i mučne vijesti o patnjama koje proživljavaju Palestinci - muslimani, kršćani i židovi -  narod koji je protjeran, opljačkan, raseljen, stjeran i okružen u zidovima i željeznim ogradama zatvorena geta, narod na kojeg se stalno atakuje i koji trpi u povijesti neviđenu okupaciju, agresiju, ugnjetavanje... Sve to što čujemo, čitamo i gledamo još potresnije izgleda u izravnom susretu sa realnošću Svete Zemlje Palestine.

Put za Tel Aviv

Put u Svetu zemlju i ulazak na Palestinska područja podrazumijevao je da u pasošu imam izraelsku vizu koju sam sedmicu ranije osigurao u izraelskoj ambasadi u Beogradu. Moja viza, s obzirom da sam u putovanju naglasio da ću posjetiti Zapadnu obalu, morala je sačekati specijalno odobrenje iz Izraela. Za Tel Aviv sam krenuo poslijepodne u nedjelju, 12. decembra, iz Sarajeva preko Istanbula. U Istanbulu je bilo predviđeno čekanje do oko ponoći kada je planiran let za Tel Aviv, ali pred samo ukrcavanje na planirani let na aerodromskim info-displejima sam uočio kako je moj let otkazan. Razlog kojeg su mi saopćili iz Turksih Airlinesa bio je nevrijeme u Tel Avivu, te sam upućen u obližnji hotel da prespavam i sačekam jutarnji let oko 8 sati. Iako sam na aerodromu morao biti prije 6 sati ujutro, ukrcavanje na let za Tel Aviv se oteglo do oko podne. Na međunarodni aerodrom Ben Gurion u Tel Avivu, priobalnu mediteransku zračnu luku, stigao sam oko 3 sata poslijepodne. Let iz Istanbula do Tel Aviva je kraći od dva sata i prošao je udobno. Po pisti i okolnim poljima prilikom sletanja vidio sam tragove burnog nevremena i kiše. Očekivao sam duže proceudre oko ulaska u Izrael, ali se to na moje iznenađenje nije desilo. Pola sata nakon slijetanja već sam bio u prostranom izlaznom holu aerodroma Ben Gurion kojim dominira ogromna maketa Jerusalima, urađena prema biblijskom opisu, gdje me je čekao vozač Rijad kojeg su poslali moji domaćini iz Islamsko-kršćanskog komiteta za zaštitu Jerusalema i svetih mjesta. Vozač me je srdačno pozdravio i obavijestio da ćemo morati sačekati još dva gosta konferencije iz Velike Britanije Dr. Ramzija i gđu. Betty Hunter koji trebaju sletiti za petnaestak minuta. U međuvremenu smo otišli na sprat da pronađemo toalet za abdest i klanjamo ikindiju namaz. Osim židovskih molitvenih prostora na aerodromu Ben Gurion ne postoje druge prostorije za pripadnike drugih vjera. Nakon ikindije koju smo klanjali na spratu u osami jednog aerodromskog ćoška pored neke administracijske kancelarije, sa sprata sam bolje promotrio maketu Jerusalema koja je postavljena u središnjem prostoru hola. Na njoj se vidi «židovski Jerusalem» Solomona i Davida koji, s obzirom na posljednja dešavanja oko ovog svetog mjesta, može biti i historijski eksponat ali i najava za planirani budući izgled. Na maketi osim židovskih hramova nema nikakvih drugih vjerskih bogomolja.

Susret sa palestinskim getom

Put od Tel Aviva do Betlehema prolazi kroz Jerusalem i traje oko sat vremena. Već na samom približavanju Zapadnoj obali vozeći se predgrađima Jerusalema uočavaju se prvi znaci funkcionalnog geto sistema: ograđeni i ogromnim betonskim pločama nadsvođeni autoputevi, kontrolne tačke na kojima su pripadnici izraelske vojske i siguronosnih agencija. Gospođa Betty Hunter iz Londona, koja je inače bila aktivistikinja anti-aparthejdskog pokreta u Britaniji 1960-tih godina, priča mi o stravičnim slučajevima diskriminacije i ugnjetavanja koje je vidjela tokom svojih redovnih posjeta Palestini i govori kako je situacija u Svetoj Zemlji daleko nadmašila monstruozni južno-afrički aparthejd. Nakon nekoliko zaustavljanja na kontrolnim tačkama i provjera naših dokumenata konačno smo došli do kapija Betlehema. U grad u kojem je rođen simbol mira i ljubavi Isus ili Isa, a.s., ušli smo kroz ogromna pokretna željezna vrata, kapiju koja se noću zatvara, a koja je prolaz kroz osam metara visoki zid, betonsku barijeru koju je duž i unutar granice sa Zapadnom obalom izgradio cionistički režim.

{gallery}Palestina:::0:0{/gallery}

«Dvorac Džasir»  ili Jacir Palace Intercontinental je hotel u kojem ćemo biti smješteni i u kome će se održati konferencija.  Najveći je i najelitniji hotel za odsjedanje u Betlehemu, udaljen je svega nekoliko stotina metara od Zida separacije. Nekada je bio vila bogatog arapskog trgovca kršćanina, potom britanski zatvor, privatna škola, kontrolna baza izraelskih snaga, da bi ga 2000. godine preuredila lokalna investicijska grupa i pretvorila u luksuzni hotel. Ono što me posebno dojmilo na njegovom ulaznom portalu bila je elegantna kompozicija nadvratnika urađena u mermeru : kršćanski križ iznad, davidove zvijezde sa starane i u sredini ajet Kur'ana «Što god od blagodati posjedujete od Allaha je!» I zaista, kada je u pitanju vjersko, upravo na ovakav način, jedno pored drugog, u ovoj zemlji sve je izmješano već stoljećima. Sada se ova mješavina nastoji svim silama razdvojiti!

Ugrožena sveta mjesta

Osim odomra za ponedjeljak navečer predviđena je bila samo večera sa domaćinom, generalnim sekretarom Islamsko-kršćanskog komiteta dr. Hasan Khaterom. Na večeri su prispjeli gosti iz Jordana, svećenici istočnih katoličkih crkava od kojih me je posebno dojmio razgovor sa osamdesetogodišnjim svećenikom Konstantinom, palestinskim Arapinom, kršćaninom rođenim samo par kilometara od Betlehema u Beit Džali, arapsko-kršćanskom gradu desetak kilometara od Jerusalema. On danas živi i službuje u Ammanu, a u Jerusalem mu je već godinama zabranjen ulaz, iako je na obroncima ovog grada rođen, u njemu odrastao i školovao se u kršćanskim teološkim školama. Iznenadio sam se brojem i raznovršnošću delegata koji su došli na konferenciju. Posebno me je impresionirao duh razumijevanja i saradnje koji vladaju među Arapima koji nose džubbe i ahmedije sa svojim sunarodnjacima u habitima i mantijama sa raznolikim križevima, te onima koji nose tradicionalne židovske šešire i lokne, do samarijskih židova čiji rabin podsjeća na sufijskog šejha.

Svi prisutni su na konferenciji izrazili brigu ne samo za muslimanska i kršćanska sveta mjesta već i za židovska koja su u velikoj opasnosti od prisilne judaizacije koju na području Jerusalema i drugim prostorima Palestine sprovodi cionistički okupatorski režim. Dva su osnovna načina kojim se u opasnost dovode sveta mjesta muslimana i kršćana u Palestini. Jedan je stalnim, navodno, arheološkim iskopavanjima i istraživanjaima kojima se dovode u rizik temelji i građevninske strukture određenih bogomolja, a drugi je kroz ometanje i nedozvoljavanje radova na obnavljanju, popravci i restauraciji, a na što ukazuju sve svjetske agencije za zaštitu kulturnog i vjerskog naslijeđa.

U Bazilici Rođenja

Srijedu, dan nakon konferencije, već ranije sam bio isplanirao i ostavio za posjetu znamenitostima Betlehema kojeg Arapi nazivja Bejtulahm (Kuća mesa), za posjetu Jerusalemu i Hebronu. Sa vozačem koji me je dočekao na aerodromu sam dogovorio da mu platim cijeli dan da me vozi i bude mi neka vrsta vodiča. Prvo sam mu, s obzirom da smo se već nalazili u Betlehemu, kazao da me odveze do Bazilike Rođenja Isusova (Kenisetu-l-mehd) za koju se vjeruje da je izgrađena na spilji, mjestu gdje je rođen Isus, odnosno Isa, a.s.

Ova crkva je danas u zajedničkom vlasništvu Grčkog pravoslavnog patrijarhata u Jerusalemu, Armenskog jerusalemskog patrijarhata i Kustodije Svete zemlje, tj. franjevaca koji u ime Vatikana čuvaju sveta mjesta. Crkva ima neobično mala ulazna vrata, a ispod glavnog oltara ulazi se u spilju dvama stubištima s juga i sjevera, gdje je, po predanju, hazreti Merjema rodila Isa, a.s. Mjesto rođenja je markirano srebrenom zvijezdom, a odmah u desnom uglu mramorom su obilježene izvorne jaslice.

Kontrole i pretrage

Poslije kratkog boravka u Bazilici sa svojim vozačem Rijadom Hammadom, Palestincem koji živi i radi u Jerusalemu i koji ima izraelsko državljanstvo kao i još oko dva milona tzv. "izraelskih Arapa" uputio sam se prema check-pointu na izlazu iz Betlehema i ulazu u Jerusalem. Jedino vozila koja imaju izraelske registarske oznake mogu ulaziti i izlaziti iz Zapadne obale. Vozila sa palestinskim registracijama ne mogu ni u kakvom kapacitetu ući u teritoriju koju kontrolira Izrael, ne mogu čak ni koristiti auto-puteve koje je Izrael napravio posred palestinske zemlje jer su ograđeni. U slučaju da auto-put ili željeznica presiječe neku arapsku parcelu, vlasnik je osuđen da se onog dijela koji je ostao iza prosto odrekne, jer dolazak do tog dijela imovine uz sve restrikcije je "nemoguća misija". Ukoliko nisu gužve na kontrolnom punktu se prosiječno čeka oko sat vremena. Svaki automobil koji ulazi i izlazi se detaljno pregleda i pretražuje. Osim uz posebna odobrenja Arapi sa Zapadne obale ne mogu posjećivati izraelske teritorije. Jedino se petkom muškarcima starijim od 60 i ženama starijim od 55 godina dozvoljava posjeta istočnom dijelu Jerusalema, odnosno kompleksu Harem-i-šerifa,. Ramazanom se dozvoljavaju i posjete tokom ostalih namaza, posebno teravih namaza. Nakon prolaska formalne kontrole dokumenata automobil se mora parkirati na označeno mjesto gdje ga vojnici detaljno pergledaju.

Separacija: Modus vivendi

Izrael je po infrastrukturi daleko razvijeniji od  bilo koje bliskoistočne zemlje, a premašio je i mnoge evropske zemlje. Vozeći se dijelovima Jerusalema Rijad mi je pokazivao četvrti i ogromne bogate vile koje su nekada pripadale stanovnicima Jerusalema Arapima, a danas u njima stanuju isključivo Jevreji. Natpisi na javnim površinama i znakovima su uglavnom na hebrejskom i engleskom, a u dijelovima u kojima žive Arapi postoje i natpisi na arapskom. Putevi i infrastruktura u četvrtima u kojima žive ne-židovi su primjetno slabiji i oskudniji. Separacija je modus vivendi cionističkog projekta. U stari dio grada Jerusalema stigli smo pred sami ezan za podne namaz. Ulice ovog dijela grada obiluju zanatskim radnjama i dućanima u kojima se prodaju raznovrsni suveniri, hrana, sokovi i druge turističke ponude. Na svakom koraku uzanih kamenih ulica na vratima i prolazima su znaci neke druge vjere. Na ulazu u prostor Harem-i-šerifa su također check-pointi. Arapi Palestinci u uniformama izraelske policije kontrolišu da u prostor Harema za vrijeme namaza mogu ući samo muslimani. Ulaz turistima nemuslimanima je u posebno određeno vrijeme i uz pratnju vodiča i osoba iz osiguranja. Na ulazu su me pitali jesam li musliman i nakon mog potvrdnog odgovora uslijedila je provjera. "Prouči Fatihu!" zapovjeda jedan mladi policajac. Kažem mu na arapskom da sam musliman i uz osmjeh da je zahtjev prilično besmislen! No, on insistira, a njegov kolega nakon što sam proučio Fatihu, dodaje: "I Kulhuvallah!"

U Haremu Kudus-i-šerifa

Cjelokupni plato Harem-i-šerifa se smatra "el-Mesdžidu-l-Aqsa" ili u prijevodu «Džamija najudaljenija». Historijski, Kupola na Stijeni je prva sagrađena po nalogu emevijskog halife Abdul Melika ibn Mervana kao mjesto koje označava mubarek stijenu sa koje je Muhammed, a.s., uzdignut na Miradž. Pokrivena je pozlaćenom (oko 80 kg zlata) aluminijsko-bronzanom legurom koju je 1993. godine donirao bivši jordanski kralj Husein. Inače, o kompleksu Harem-i-šerifa brine Ministarstvo vakufa Jordana, a upravlja palestinski Islamski vakuf. Džamija el-Aqsa koju je prema islamskom vjerovanju prvi sagradio Jakub, a.s., druga je Božija kuća nakon one Prve, Kabe u Mekki koju su sagradili Ibrahim i Ismail, a.s., nalazi se u južnom dijelu platoa kojeg židovi nazivaju Brdo Hrama. Današnji Mesdžidu-l-Aqsa je prostrana džamija koja može primiti preko pet hiljada klanjača, i sagrađena je  na mjestu gdje je izvrono bila drvena džamija podignuta za vrijeme drugog halife Omera, r.a. Njenu grandju započetu za vrijeme emevijskog halife Abdul Melika završio je njegov sin el-Velid 705. godine.

Po samom prolasku kontrolnih punktova zatekao sam klanjače koji se iz pravca džamije vraćaju sa podne namaza. Ambijent Harem-i-šerifa  kao da je i zvučno izoliran od buke i gužve starog grada Jerusalema. Mirnoća i spokoj krase ovo mubarek mjesto čiji blagoslov se spominje u Kur'anu. Nesvakidašnja mi se prilika ukazala da nakon ovogodišnjeg hadža upotpunim posjetu svetim mjestima zijaretom Kudus-i-šerifu, da obavim namaz u Mesdžid-i-Aqsau, koja se spominje u poznatoj izreci Poslanika, a.s., u kojoj je rekao "Sedla se ne pritežu (tj. nema putovanja u neko mjesto vjerujući u njegovu svetost) osim za posjete tri hrama: svetog hrama u Mekki, moga hrama u Medini i hrama Aksa u Kudsu.» Podne namaz sam klanjao u džematu sa joše desetak pristiglih klanjača, a potom sam se uputio ka mihrabu Omera, r.a., i minberi velikana svjetske povijesti Salahuddin Ejjubije. Odmah pored mimbere sam klanjao nafilu i nastavio sa razgledanjem veoma jednostavne i jedinstvene građevine. Jedina kupola koja se nalazi iznad glavnog mihrabskog prostora je prekrasno ukrašena. Na zidovima iznad svakog stuba koji nose centralni svod od vrata do mihraba izdužene pravougaone građevine su, pored kaligrafski ispisanih imena hulefai-rašiduna, ispisana i imena desetorice ashaba kojima je Poslanik, a.s. zagarantovao džennet. U podnožju Aqsa džamije u jugo-istočnom dijelu Haremi-šerifa je takozvana Mervanova Musalla koja je za vrijeme križarske okupacije bila pretvorena u konjušnicu, a nakon što je Salahuddin oslobodio Jerusalem vraćena joj je izvorna funkcija. Danas je ovaj prostor zajedno sa džamijom al-Aqsa pod direktnom prijetnjom od obrušavanja zbog stalnih iskopavanja koju vrše okupacione vlasti.

Kupola nad Miradžskom stijenom

Nakon podne namaza uputio sam se sa svojim vodičem i hizmećarom džamije Abdullahom do Kupole na Stijeni. Prije ulaska u njenu unutrašnjost Abdullah me je odveo do ostataka uzidanog križa. Naime, ispred sjevernog ulaza u Kupolu nalaze se dva presušena bunara koji su nekada vodom opskrbljivali cijeli stari grad Jerusalem. Danas u njima nema vode jer su podzemna iskopavanja presjekla dotok i vodu odvela drugdje. Pored jednog od otvora bunara nalazi se uzidani križ kojeg je Salahuddin Ejjubi kada je 1187. godine oslobodio Jerusalem skinuo sa Kupole na kojoj je stajao 88 godina za vrijeme križarske okupacije Kudsa.  Kupola na Stijeni je i 1967. godine doživjela slično skrnavljenje kada su izraelske okupacione trupe umarširale u prostor Harem-i-šerifa i na Kupoli razapele izraelsku zastavu kao znak pobjede. Nekoliko sati nakon toga po naredbi Moše Dajana zastava je skinuta, a administracija ovim svetim mjestom je «radi mira u kući» predata je Islamskom vakufu.

U unutrašnjosti Kupole na stijeni upitao sam jednog Arapa koji je sa unukom sjedio i učio Kur'an gdje se nalazi mjesto sa koga je Poslanik uzdignut na Miradž. On mi je na ovo moje ishitreno i direktno pitanje odgovorio veoma jednostavno: «Allah najbolje zna!». Na te riječi sam se iznenadio i s osmijehom pomalo povukao jer i jesam isuviše bukvalno postavio pitanje. Potom je Arapin nastavio: «A prema onome kako je opisano u hadisima Božijeg Poslanika, a.s., mjesto, odnosno kamen s kojeg je Poslanik uzdignut na Miradž je ovdje», uzeo me za ruku i odveo do ugla stijene zagrađene sigurnosnim staklima sa nekom vrstom svetionika u koji se može proturiti ruka i dodirnuti kamen.

Nakon obilaska unutrašnjosti Kupole zatražio sam od svog vodiča Rijada da me odveze istočno do Brda Maslina, brdovitog vijenca ispod koga se prostire staro židovsko groblje da bih mogao napraviti panoramske fotografije Starog grada. Vrijeme je bilo izvanredno lijepo. Ugodna temperatura i sunčan dan. Tamam kada smo došli na plato sa kojeg se vidi cijeli grad sa minareta džamija u Kudus-i-šerifu se oglasio ezan za ikindiju, jedan za drugim nadopunjavali su se prekrasni mujezinski glasovi.

Dok sam slušao jerusalemske ezane i promatrao ljepotu ovog jedinstvenog grada moje misli su bile usmjerene upravo na njegov usud. Jerusalem je grad koji ima preko sedamdeset imena (Kuds, Jerusalem, Uršalim, Jerušalajm samo su neka) i značenje korijena njegovog imena na svim jezicima ima semantičke dodire sa pojmovima dobro i mir. El-Kuds ili Bejtu-l-Maqdis (Sveti ili Sveta kuća), prva kibla muslimana, nikada u svojoj povijesti osim u vremenima kada je bio okupiran od strane ekstremnih religijskih fanatika (kao što je to i danas) nije poznavao granice za ljude pripadnike svih nebeskih tradicija. Danas se ovaj grad zajedno sa cjelokupnom Svetom zemljom guši i nestaje pretvarajući se u nešto što nikad nisu bili. Nestaju čak i njihove semantičke paradigme! One sada postoje još samo u povijesnom sjećanju, a u stvarnosti su nepristupačna, izdijeljena i ograđena konfliktna zona!?

Kraj zapisa iz Svete zemlje u idućem broju... 

Preporod, godina XL, 1/939, 1. januar, 2011. godine