Mašović: Ovo je genocid u kontinuitetu

- U masovnim grobnicama pronalazili smo djecu, bebe, starice. Čak smo zabilježili slučajeve starica koje su bile starije od 100 godina. Po čemu su one i bebe bile opasne? A, krive su bile zato što su se zvale Šaha, Rukija, Zejneba.... Zar se baš moralo obračunati s njima tako da im zbog toga što jesu oduzmu život? Jesu li postojali blaži načini da se zločinac obračuna s tom vrstom „neprijatelja“? - pitanja su koja su se rojila kroz glavu Amoru Mašoviću, bivšem direktoru Instituta za nestale osobe (INO) u Bosni i Hercegovini, dok je otkrivao masovne grobnice po našoj zemlji.

Mašović je pune tri decenije proveo baveći se ratnim zločinima, zločinom protiv čovječnosti, uključujući i zločin genocida. Neumorno je išao od grobnice do grobnice, tražeći nestale, ubijene, pažljivo skupljajući kosti Bošnjaka po jamama dubokim stotinama metara, da bi majke ovih 27. godina mogle dostojanstveno da se oproste od svojih sinova, pokopaju muževe, braću i klanjaju im dženazu u Potočarima.

Mašović se u intervjuu za Preporod.info osvrnuo na svoj 30-godišnji rad. Zahvaljujući njemu, ali i ljudima s kojima je neumorno radio, mnogi zločini su dokazani, zločinci su kažnjeni, a ubijeni pronađeni.

Otkrio je i najpotresnije momente kroz ovaj humani posao koji je radio. Na neke prizore koje je zatekao, kaže da nije bilo odgovora. Iako se pitao zašto, kako, nije bilo odgovora, ali nažalost kada je pomislio da ne može gore, bilo je situacija koje su svojim prizorom toliko bile strašne da je svaka priča bila suvišna.

- Moj angažman, uključujući i Srebrenicu i sve ono što se dešavalo ne samo od jula mjeseca 1995. godine, jer su se okolo zločini dešavali od aprila mjeseca 1992. godine, doseže tri decenije po pitanju nestalih osoba, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti uključujući i zločin genocida koji se desio na prostoru cijele BiH. O tome svjedoče, ne samo historijske činjenice, nego i čitav niz presuda kojima je presuđen genocid, uključujući i presudu za genocid na području Prijedora, što se u našoj javnosti vrlo rijetko spominje.

Jedan od srpskih vojnika koji je čak bio maloljetan kada je bio učesnik u genocidu u logoru Keraterm, u blizini Prijedora, priznao je 20-ak ubistava, nekoliko silovanja, dva ili tri ubistva klanjem na području tog logora, presuđen je pravosnažno od strane suda u Sarajevu. On je priznao zločin genocida, radnje koje su u sebi sadržavale sve.

Okružni sud u Sarajevu, dok je agresija trajala na našu zemlju, osudio ga je za genocid. Taj vojnik se žalio, ali Vrhovni sud Republike BiH je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. On je osuđen na najvišu moguću kaznu, s obzirom da je bio stariji maloljetnik u vrijeme izvršenja genocida, izrečena mu je kazna od 10 godina maloljetničkog zatvora. To ja najstrožija kazna kada su u pitanju maloljetnici, njima se ne može izreći duža kazna od 10 godina - ističe Mašović.

Dodaje i da postoji čitav niz drugih mjesta u BiH gdje postoje pravosnažne presude o genocidu.

- Imamo dakle presude njemačkih sudova, poslije rata sudova u BiH, postoje i neke konstatacije gdje procesuiranje nije završeno pravosnažnim presudama o genocidu, ali gdje vrlo relevantne pravosudne institucije poput Njemačke sudske komore zaključuju da je na području Foče izvršen genocid. Iako do sada nemamo presudu za genocid u Foči protiv konkretnih izvršilaca, postoji ta konstatacija da ono što se dešavalo u Foči, a dešavao se logor smrti, silovanja 12-godišnjih djevojčica, progoni, paljenje, pljačke... jedna opšta dehumanizacija u cilju eksterminacije - navodi Mašović.

Upitan zašto takve presude za genocid u Prijedoru, Foči, ili drugim mjestima osim Srebrenice, ne postoje za genocid od strane Haga, kazao je da "sama činjenica da ne postoje presude ne znači da se genocid nije ni desio".

- Od sudova se ne može očekivati da utvrde potpuno istinu, vrlo često nedostaju dokazi, nema živih svjedoka jer su se zločinci pobrinuli da ne ostane niti jedan preživjeli koji bi svjedočio. Tako da, od sudova ne možemo očekivati da utvrde potpunu istinu. Sudovi se fokusiraju na sankcionisanje onih najodgovornijih, kada je u pitanju Haški tribunal, jer se on u većini slučajeva bavio političarima na najvišem nivou, glavnokomandujućim paraformacijama ili parapolicijskim formacijama kada su u pitanju bosanski srbi. To nije završilo adekvatnim osudama kada su u pitanju oni koji jesu poveli agresiju, koji su je finansirali, koji su sve vrijeme učestvovali sa svojim regularnim paravojnim ili parapolicijskim jedinicama u agresiji na RBiH, koji su snabdijevali municijom zločince na području BiH, hranili ih, liječili na Vojno-medicinskoj akademiji, isplaćivali im penzije...Takvih presuda nemamo. To ne znači da genocid nije počinjen.

Kada bi se rukovodili tom logikom, onda formalno-pravno nacisti nisu presuđeni za holokaust, jer to krivično djelo nije bilo kodificirano u to vrijeme kao takvo, ali je danas apsolutno nesporna činjenica da su nacisti počinili genocid, holokaust. Nedostatak sudski verificirane istine ne znači da se nešto nije desilo. Druga stvar je što sudu ostaju nedostupni mnogi od počinilaca, a oni kojima se sudi, za njih u određenim situacijama nije bilo moguće uspostaviti vezu između genocidne namjere i onih djela koja čine elemente krivičnog djela genocida - istakao je Mašović.

Dok je neumorno tragao za posmrtnim ostacima žrtava agresije i otkrivao sudbine hiljada ljudi koji su mučki ubijeni, teško mu je kaže, pao taj nehumani odnos prema žrtvi.

- Uz sve ono što prati krivična djela ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti, genocid, svjedok sam nečega što se prvi put desilo u povijesti čovječanstva, a to je jedno potpuno odsustvo pijeteta prema mrtvima. Ratova je bilo, njih će biti. Dok mi razgovaramo u Ukrajini se vodi rat, a ima i drugih u svijetu. Ono čega nije bilo u povijesti do pojave Slobodana Miloševića, Srpske akademije nauka i umjetnosti, dijela akademika pa i dijela vrha Srpske pravoslavne crkve, jeste taj odnos prema mrtvima. Kada su se zločinci obračunavali s mrtvima obično se to završavalo ubijanjima ljudi, civilizovanim ili necivilizovanim sahranjivanjima ili ostavljanjem žrtava na mjestima gdje su ubijeni. Nacisti su išli korak dalje i spaljivali su svoje žrtve nakon ubijanja, ali se nikada nije bilo ono što se desilo na području Kosova pod Miloševićevim vodstvom, djelomično na području Republike Hrvatske kada je u pitanju Vukovar i njegova okolina i ponajviše kada je u pitanju Republika BiH, a to je izmještanje žrtava, mrtvih ljudi iz primarnih grobnica u kojima su prvobitno bili sahranjeni kao kompletne osobe, gaženje potom bagerima, buldožerima, komadanje ljudskih tijela - tvrdi Mašović.

Dodaje da je kroz njegove ruke prošlo na stotine hiljada kostiju mrtvih. Grobnice je otkrivao po cijeloj BiH, ali neke su se duboko urezale u njegovo sjećanje. Dok je pričao o prizorima teško mu je bilo govoriti o djeci žrtvama.

- Jedna od prvih grobnica u koju sam otišao bila je u blizini Sarajeva. To je grobnica u mezarju u Lješevu gdje smo imali preživjelog svjedoka Bošnjaka koji je izbjegao streljanje. On je s jedne uzvišice posmatrao kako su na dubini od tri metra kopali tijela 22 žrtve. Kasnije ću otputovati u Bosansku krajinu gdje ćemo raditi i obrađivati neke od najstrašnijih zločina poput onog u mjestu Biljani, općina Ključ kada je 10. jula 1992. godine potpuno cijelo jedno selo, 260 osoba likvidirano. Njih 188 pronaći ćemo u jednoj prirodnoj jami koja je zatrpana bila, tijela su bila potpuno presovana pod tim ogromnim teretom zemlje.Tu smo pronašli jednu od najmlađih žrtava u BiH, malu Amilu Džaferagić koja je bila napunila četiri mjeseca u času kada je ubijena zajedno s majkom Besimom i bratom.

Taman kada bih pomislio da su moje oči vidjele, moje ruke dotaknule ono što je bila posljedica najvećeg mogućeg zla, dešavale su se još brutalnije stvari i brutalniji zločini – tvrdi Mašović.

Ubistava djece bilo je još. Neke su žrtve genocida u Srebrenici, a čemu je Mašović posvjedočio kada je pronašao njihove posmrtne ostatke.

- Bila je tu i jedna beba, novorođenče, koja je živjela par sekundi nakon što joj se majka porodila u neljudskim uslovima, betonskom podu hale u Potočarima gdje nije bio neprijatelj, agresor, nego gdje su bili ljudi koji su bili plaćeni da zaštite to stanovništvo, da zaštite Fatimu Muhić i njenu majku od takvih neljudskih uslova. Često me pitaju, kakav je moj osjećaj? Hiljade pitanja se tada roje po glavi, zašto ti ljudi, zašto djeca, zašto žene, djevojčice... Ono na što nikada nismo otvrdnuli ja i ljudi koji smo išli u masovne grobnice, su ta djeca. Tu nema odgovora zašto je to neko uradio – ističe Mašović.

Otkrio je da na bazi svog trodecenijskog iskustva vjeruje da najmanje na 80 mjesta postoje još grobnice u koje su bačene žrtve.

- U nekima od njih ima više od 100 i 200, a u dva ili tri navrata mogu očekivati da bude više od 300 žrtava. To je Istočna Bosna, Prijedor... Tomašića, primarna grobnica je sadržavala najmanje 1.200 posmrtnih ostataka. Do sada smo otkrili oko 700 žrtava u primarnoj grobnici i njenoj sekundarnoj grobnici Jakarina Kosa. Sigurno su još jedna ili dvije masovne grobnice sa stotinama žrtava kada su u pitanju sekundarne grobnice Tomašice, dakle možemo očekivati velike grobnice oko Prijedora, u Istočnoj Bosni, Rogatici, Foči, Višegradu, Vlasenici, Zvorniku, Bijelom Potoku, gdje je ubijeno više od 700 Bošnjaka, a pronađeno svega oko 300. U Sarajevu možemo očekivati jednu masovnu grobnicu s 46 Hadžićana koji su ubijeni na području Kotor-Varoša, očekujemo grobnicu s više od 150 mladića streljanih u novembru 1992. u mjestu Grabovica, pred osnovnom školom. U Posavini bi mogle biti manje grobnice, do 50 žrtava. U Istočnoj Hercegovini, Nevesinju mora postojati grobnica sa žrtvama iz porodica Čatić iz selja Žulja. Uključujući neistražena dna korita rijeke Drine, njenih jezera u kojima će se pronaći nekoliko generacija Bošnjaka, možda i četiri generacije Bošnjaka čiji su životi okončani u Drini. Na području Srebrenice mora biti još masovnih grobnica, jer još uvijek nije pronađeno 1.000 žrtava genocida – tvrdi Mašović.

Napominje da su u 90 posto slučajeva sahranjeni nekompletni posmrtni ostaci. U nekim slučajevima su samo dvije kosti osobe koja u svom skeletu ima 207, dakle odraslog muškarca.

- Pored primarnih grobnica kojih vjerujem da ima još s desetinama ili stotinama žrtava genocida, ima sigurno još i sekundarnih neotkrivenih grobnica u kojima će se pronaći skeletni ostaci žrtava koje su već ukopane u Potočarima. To govori o razmjerama, o jednoj kosmičkoj tragediji koju ne prolaze sada samo žrtve nego i njihovi srodnici.

Zamislite šta znači kada jedna majka poslije 15 godina nakon što smogne snage da pristane da ukopa svoje dijete s tri kosti u Potočarima, oprosti se s njim na nekoj od dženaza 11. jula, a za tri mjeseca naši istražitelji dođu i kažu nađena je još jedna kost. To je genocid koji traje u kontinuitetu, i to ne od 92. i 95., nego koji traje 200 godina, jer djed tog djeteta i možda njegov pradjed je negdje na dnu rijeke Drine. Taj genocid nije prestao u julu 1995. godine, nego se i danas izvršava na ovaj način, to stalno uznemiravanje.

Jedna od tih majki kada se oprosti s djetetom, nije sigurna da neće ponovo klanjati dženazu tom istom djetetu po ko zna po koji put, a da ne govorim o majkama koje nisu ni dočekale da nađu djecu, njihove kosti – govori Mašović.

Stava je da zbog jedne općeprisutne tendencije nekažnjivosti imamo situacije negiranja genocida. Odatle, kaže i priča o praznim sanducima... Opasna je, navodi, faza u koju se sada došlo, a to je trijumfalizam zločina.

- Nama je od ranije poznata ta teorija, kada je u pitanju genocid, koja se završava osmom fazom, tj. poricanjem. Upravo u to poricanje se uklapa definicija praznih sanduka, to je u suštini poricanje „to što vi sahranjujete, što spuštate u sanducima u kabur, što ćete uraditi za tri četiri dana po dvadeset i neki put, to ne postoji, to je izmišljotina“. Sada se prešlo u jednu novu fazu. Više se ne radi o poricanju zbog jedne tendencije nekažnjivosti, zločinci i oni koji ih podržavaju, a nije ih mali broj. Jedan od takvih je i član Predsjedništva BiH koji negira genocid. Prešlo se u fazu trijumfalizma, zbog nekažnjivosti. Ta opća nekažnjivost, čak neprimjenjivanje izmjena zakona koje predviđaju zatvorske kazne za negiranje genocida, dovela nas je u tu fazu – upozorava Mašović.

Na naš komentar da je poražavajuće da je izostala reakcija Tužilaštva BiH, te da nijedna osoba za negiranje genocida nije optužena, kazao je da ništa bolja situacija nije ni kada je riječ o kažnjavanju onih koji daju lažne informacije o mjestima gdje bi mogle biti masovne grobnice. Niko do sada nije sankcionisan, iako postoje zakonske odredbe da se to uradi.

- Na moju inicijativu načinjena je izmjena zakona koja predviđa kažnjavanje zatvorskom kaznom onih koji znaju za postojanje pojedinačnih masovnih grobnica, a ne kažu ili daju pogrešne informacije. Niko do sada nije kažnjen. Čini mi se čak nije ni procesuiran. Potrebno je promijeniti retoriku, pa tako da član Predsjedništva iz reda srpskog naroda izađe pred kamere i kaže: Braćo Srbi najveći patriotski doprinos našem narodu, državi, jeste podijeliti informacije o ratnim zločinima s onima koji su zaduženi da to rade. Mi smo svjedoci nečemu sasvim suprotnom, da jedan Dačić (Ivica op.a.) koji je drugi čovjek u vlastima susjedne Srbije kaže da će smatrati najvećim izdajnikom srpskog naroda onog Srbina koji pokaže grobnicu na Kosovu. Kada takva poruka dođe s vrha, kako ćete očekivati od malog čovjeka da sam postane „izdajnik srpskog naroda“. On će otići u grob s tom strašnom istinom. Takvih primjera da neko sam kaže gdje je grobnica je veoma malo. To je problem koji je rješiv, samo je potrebno više volje političara – ističe Mašović.

Upitan da li su takvi ljudi, koji uz takve nastupe negiraju da se genocid desio u Srebrenici, dobrodošli u Potočare, među njima i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kazao je:

- Kada je u pitanju dolazak Vučića u Potočare, po mom mišljenju, ukoliko je dozvola za boravak Vučića u Potočarima na dan dženaze ljudi kojima je on predskazao smrt u jednom od svojih govora u Skupštini Srbije, čak iako je urađen iznimnim pritiskom najrelevantnijih svjetskih moćnika, vlada, država, je bio pogrešan.

Gospodin Vučić, šta god on uradio u Potočarima, mi znamo da nije iskren, da je čak kleknuo pred tabutima umjesto što je pognuo glavu, da je čak suzu pustio, znamo da taj čovjek nije iskren. Nama ne treba takva vrsta pijeteta prema mrtvima i saosjećanja prema živima. Nama to nije trebalo – poručuje Mašović.

Stava je da BiH nije dovoljno naznačila kolosalan uspjeh koji smo postigli podizanjem tužbe protiv Srbije i Crne Gore, svojevremeno pred Međunarodnim sudom u Hagu.

- BiH je prva i za sada jedina država u svijetu koja je uspjela dokazati postojanje genocida po međunarodnoj konvenciji o nesprečavanju i nekažnjavanju genocida. Srbija je jedina država koja je osuđena po toj konvenciji. Bilo je dovoljno dokaza da se Srbija osudi i za direktno sudjelovanje u genocidu. I saučesništvo, a rekli smo kako je pomagala, ne može se reći da kod Srbije nije postojala namjera ako su odlikovali oficire vojske Karadžića i Mladića, ako su ih plaćali, snabdijevali municijom, hranili, davali podršku u avionima, haubicama i tenkovima s teritorija Srbije, a koji su na području Zalužja i Bratunca ispaljivali granate, liječili, davali političku podršku. Već tada je bilo dokaza. No, mi moramo biti svjesni ko smo i šta smo u geopolitičkim odnosima. Jedan od sudaca u svom izdvojenom mišljenju je rekao da je postojalo i tada dovoljno dokaza da se Srbija osudi i kao direktan izvršilac, saučesnik u genocidu - kazao je Mašović, koji fokus stavlja na ovu tužbu, a ne na reviziju tužbe protiv Srbije.

(A.N./Preporod.info)