I pred Haškim tribunalom i pred Međunarodnim sudom pravde utvrđen je impozantan broj činjenica o agresiji na BiH

I Foča, kao i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini, primjer su ovoga o čemu smo već govorili - bez suočavanja s prošlosti i prihvatanja činjenica nijedna zajednica ne može naprijed. Moglo bi se puno toga reći što već znamo, i što nam se može činiti i kao utopija, ali bez obzira na sve okolnosti, teške kao olovo, do nas je da učinimo sve što možemo, pojedinačno i kao društvo, da teret ne ostavljamo budućim generacijama - kazala je u intervjuu za Preporod dr. sci. iur. Sabina Subašić-Galijatović, naučna saradnica na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, koja je nedavno objavila knjigu Zločini seksualnog zlostavljanja u Bosni i Hercegovini (1992-1995) u svjetlu teorije i prakse međunarodnog prava

Razgovarala: Ajša Hafizović-Hadžimešić

Preporod: Predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel u obraćanju pred Vijećem sigurnsti 6. maja optužio je ruske snage za seksualno nasilje u Ukrajini. To je bilo u fokusu ovog zasjedanja. Mnogi kompariraju zločine kojima danas svjedočimo u Ukrajini s onim što se dešavalo u RBiH tokom dvostruke agresije na nju devedesetih. Kako Vi na to gledate?

Subašić-Galijatović: Agresija Rusije na Ukrajinu i sva ideologija koju ruski zvaničnici otvoreno propagiraju dovela je nažalost i do ovih zločina. Ideologija je ključ – negira se postojanje jednog naroda, njegova historija, kultura. Takvi diskursi dovode do dehumanizacije, i u očima počinitelja zločin postaje i više nego opravdano sredstvo, zločini silovanja i seksualnog zlostavljanja tu imaju posebno mjesto, nažalost.

Revolucionarni iskoraci MKSJ i MKSR

Preporod: U procesima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izrečene su historijske presude za seksualno nasilje. Procesi protiv Tadića, Furundžije, Kunarca i drugih su povijesni. Možete li pojasniti njihovu vrijednost uz osvrt na ono što je bilo međunarodno krivično i humanitarno pravo prije toga – komparirajući šta smo imali na tom polju prije osnivanja MKSJ i šta nam je on ostavio u naslijeđe?

Subašić-Galijatović: Vrlo je važno kada govorimo o ovoj temi podsjetiti da su ovi zločini historijski gledano dugo vremena bili posmatrani kao dio „ratničke prakse“, kolateralna šteta u oružanim sukobima. Čak je i međunarodno pravo bilo nerazvijeno i u normativnom smislu, a tako i u praksi kada je riječ o silovanju i seksualnom zlostavljanju. Silovanje je bilo definirano kao povreda časti, povreda dostojanstva, čak i u Ženevskim konvencijama, a ne kao zločin protiv tjelesnog i mentalnog integriteta. Ni suđenja za ove zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata pred međunarodnim vojnim sudovima u Nirnbergu i Tokiju nisu značajno doprinijeli razvoju međunarodnog prava u ovoj oblasti. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju a potom i Međunarodni krivični sud za Ruandi su na tom polju napravili revolucionarne iskorake. Silovanje i seksualno zlostavljanje je procesuirano kao tortura, nečovječno postupanje, kao djelo hotimičnog nanošenja velike patnje ili teške povrede tijela ili zdravlja.

Preporod: Tome su uveliko doprinijele odvažne Bošnjakinje koje su svjedočile pred ovim sudom UN-a. Po prvi put su pred ovim sudom dobile glas da govore o zločinima koji su nad njima počinjeni u logorima za žene. Svjedočili su i Bošnjaci o zločinima seksualnog nasilja koji su nad njima vršeni. Koliko se u Bosni i Hercegovini o tome uopće zna?

Subašić-Galijatović: Generacije Bosanaca i Hercegovaca koji su preživjeli rat, znaju. Međutim, mlađe generacije znaju jako malo. Mnogo je faktora zašto je to tako, da krenemo od obrazovnog sistema pa nadalje. Jako je važno govoriti o ovim temama, sagledati ih i analizirati, posebno uzroke a ne samo posljedice, kako se ne bi više ponavljali.

Mnogo toga je ostalo neispričano

Preporod: Bošnjakinje koje su svjedočile u procesu Kunarac i drugi dobro pamte istražiteljicu MKSJ Tajshree Tapa. Na obilježavanju 20. godišnjice od izricanja prvostepene presude Kunarcu i drugima odale su joj počast pred sportskom salom u Foči u kojoj je bio zloglasni logor. Istražiteljica Tapa je umrla prije tri godine, ostajući nepoznata za našu javnost – ostajući nepoznat njen doprinos u istraživanju seksualnog nasilja nad ženama u Foči i drugim mjestima u BiH gdje su ti zločini vršeni. I ne samo ona. Kako Vi to tumačite?

Subašić-Galijatović: Ne radimo dovoljno, ne radimo na pravi način. Dobrim dijelom se i procesuiranje zločina i sve što je za njih vezano koristi i u dnevno političke svrhe, prezentira na način da kod ljudi budi strašne emocije i na kraju bijeg od ovih tema. Da, u pravu ste. Mnogo toga je ostalo neispričano. Upravo kroz rad ljudi koji su radili na ovim teškim temama možemo mnogo naučiti. Veliki je broj ljudi koji su radili u novinarstvu, sudstvu, koji su se nesebično davali. Da, to jeste bio i njihov profesionalni zadatak, ali zaista kad kažemo da su dali sebe, to je tačno. Istražiteljica Tapa je među njima, i čitav tim, prije svega žena koje su radile u posebnoj radnoj grupi za procesuiranje zločina seksualnog zlostavljanja, Jean-Renee Ruez, istražitelj koji je ušao na područje Srebrenice dok je još sve bilo minirano, da ne pominjem i ljude koje više znamo kao hrabra novinarka Florence Hartmann koja je išla istraživati na nemogućim mjestima i usred rata, kao što je Zvornik. O Amoru Mašoviću da i ne govorim. Čini nam se da znamo puno toga, a ustvari znamo veoma malo. Na nama je, na našim generacijama koje sve to znaju da zapišemo, zabilježimo.

Preporod: Koliko su nalazi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju bili odlučujući za tretman zločina seksualnog nasilja pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) u Hagu u prosecu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore? Kako su kvalifikovani ovom presudom? Možete li to pojasniti za naše čitatelje?

Subašić-Galijatović: Nalazi MKSJ bili su jako važni. U čisto pravnom smislu bili su to nalazi koje su sudije mogle prihvatiti kao već presuđenu pravnu stvar. Međutim, problem je bio u tome što je u momentu rasprava (mart - april 2006.) pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) koji je utvrđivao odgovornost država za počinjene zločine, bilo još uvijek nedovoljno pravosnažnih presuda za individualnu odgovornost koja je utvrđivana pred MKSJ. Ovdje je važno istaći da je u dokaznim materijalima koje je podnijela država Bosna i Hercegovina u procesu protiv Srbije i Crne Gore predočen impozantan broj dodatnih činjeničnih dokaza, po svim opštinama ponaosob. Mnoge činjenice su utvrđene. Pitanje odgovornosti je drugo pitanje. Mi smo ostali samo na tome, nismo se dublje bavili time šta je sve izneseno i šta je sve utvrđeno. Kad kažem da je pitanje odgovornosti nešto drugo, važno je reći da je to bio prvi i do sada jedini proces pred Međunarodnim sudom pravde za odgovornost država po pitanju kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. I prvi i jedini proces u kome je jedna država proglašena krivom za nesprečavanje i nekažnjavanje zločina genocida, uprkos tome što su nam bili nedostupni ključni dokazi.

Okolnosti u kojima se nalazimo ne olakšavaju nam zadatak

Preporod: Svoju doktorsku disertaciju ste nedavno prilagodili i objavili kao znanstvenu studiju “Zločini seksualnog zlostavljanja u Bosni i Hercegovini 1992-1995. u svjetlu teorije i prakse međunarodnog prava“. Koliko naša znanstvena zajednica posvećuje pažnju ovoj tematici? Koliko se to izučava na pravnim fakultetima i koliko je naslijeđe MKSJ prisutno u praksi u radu naših sudova?

Subašić-Galijatović: Najkraće, nismo još uvijek posvetili dovoljno pažnje naslijeđu MKSJ-a. Pogotovo, nismo na pravi način, što pridonosi da ostavljamo prostor zloupotrebama. Okolnosti u kojima se nalazimo ne olakšavaju nam zadatak - real politika i društveno uređenje koje je iz nje proizašlo, zasnovano na u najmanju ruku ignorisanju upravo onoga što je međunarodno sudstvo utvrdilo, najveća je prepreka napretku, na svim poljima, pa i na ovom. Znanstvena zajednica se bavi ovim temama, obrazovni sistem još uvijek nedovoljno, rekla bih, a nacionalno sudstvo ima još puno posla pred sobom. Kako će to ići, zavisi od nas samih i koliko budemo insistirali na ovim temama.

Preporod: Kako ocjenjujete rad Tužilaštva BiH vezano za progon ratnih zločinaca za seksualno nasilje iz devedesetih?

Subašić-Galijatović: Imaju pred sobom jako značajan zadatak. Nisam sigurna koliko su u organizacionom smislu, posebno u smislu kapaciteta, sposobni odgovoriti zahtjevima, ne samo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine već i lokalna tužilaštva. Vrijeme je tu značajan faktor i potrebno je, čini mi se više nego ikad, uraditi sve da pravosudni sistem funkcioniše brže i efikasnije.

Preporod: Devetnaesti juni se obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u oružanim sukobima. Koliko se u Bosni i Hercegovini ovaj dan koristi za podsjećanje na ove zločine koji su u agresiji na BiH korišteni kao dio ratne strategije etničkog čišćenja Bošnjaka s njihovih ognjišta?

Subašić-Galijatović: Rad na memorijalizaciji, na kulturi sjećanja je jako važan proces. Mislim da i dalje treba insistirati da se ova vrsta aktivnosti osnaži. Posebno je važno naslijeđe međunarodnog sudstva, njegova afirmacija i naravno analiza. Također, važno je pratiti rad i nacionalnog sudstva, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i svuda u svijetu gdje se vode procesi za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ovdje posebno mislim na važne presude koje je donijelo njemačko sudstvo, američko, te sudovi u regionu bivše Jugoslavije. Sve je to dio narativa, posebno utvrđenih činjenica o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini

Preporod: Vi ste iz Foče. Vidite li Vi život u ovom gradu – danas u svijetu prepoznatljivom upravo po jednom od mjesta gdje su počinjeni najužasniji zločini seksualnog nasilja u ratovima devedesetih?

Subašić-Galijatović: I Foča, kao i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini, primjer su ovoga o čemu smo već govorili - bez suočavanja s prošlosti i prihvatanja činjenica nijedna zajednica ne može naprijed. Moglo bi se puno toga reći što već znamo, i što nam se može činiti i kao utopija, ali bez obzira na sve okolnosti, teške kao olovo, do nas je da učinimo sve što možemo, pojedinačno i kao društvo, da teret ne ostavljamo budućim generacijama.

Od ove problematike se bježi

Preporod: Mnoge od žrtava seksualnog nasilja do danas nisu javno progovorile o onome što im se desilo? Neke su to uradile nakon smrti svojih supružnika? Vaš komentar?

Subašić-Galijatović: Mi smo duboko patrijarhalno društvo, i dalje smo, uprkos svemu što nam se desilo, skloni stigmatizaciji. Potrebno je raditi na institucionalnim nivoima i više uključiti i širu društvenu zajednicu. Još uvijek nedostaje mnogo i baznih, polaznih zakonskih okvira da bi žrtve uopšte ostvarile svoja prava. Kasnimo. A imamo primjera kako se to može brže i efikasnije odraditi. Društvo, kao i institucije u Ruandi su naprimjer išli puno efikasnije i brže u zaštiti prava žrtava.

Preporod: Koliko je ova problematika poznata i priznata na prostoru bivše Jugoslavije – o brojnosti i dubini trauma koje je izazvalo seksualno nasilje tokom agresije na RBiH? Koji je, po Vama, najbolji način da se društvo s dovoljno poštovanja, brige i volje za liječenjem traume, odnosi prema tom problemu?

Subašić-Galijatović: Od ove problematike se, da se izrazim kolokvijelno i dovoljno direktno - bježi. I ne samo to, nakon kvalifikacija određenih zločina, kao što je genocid, slijedi negiranje zločina silovanja i seksualnog zlostavljanja, ne samo po pitanju njihovog opsega i sistemskog karaktera, već i samih činjenica. Političari, tačnije rečeno državne politike, naravno tu prednjače. A način na koji bi se društvo s dovoljno poštovanja, brige i volje odnosilo prema tom problemu - da svako prije svega radi svoj posao, a društvo da insistira na rezultatima preuzetih obaveza, ukratko rečeno.

Preporod: Kako vidite problem djece rođene kao rezultat seksualnog nasilja devedesetih? Kako se nose s tim - to su danas odrasli ljudi?!

Subašić-Galijatović: Ta djeca, nevidljiva djeca rata – koje mi ne želimo da vidimo – se bore. Organizirali su se, istupaju javno. Svaka im čast! Njihovi istupi na vrlo značajnim mjestima na međunarodnom nivou su za primjer. Toliko snage, takva elokventnost, tačnost u iznošenju činjenica – preporučujem svima da proprate aktivnosti npr. udruženja Zaboravljena djeca rata. Prije svega možemo naučiti mnogo toga od njih, a jako je potrebno da ih čujemo i podržimo, posebno na institucionalnom nivou u borbi za ostvarivanje njihovih prava. Tu im možemo pomoći, a u svemu ostalom, oni mogu pomoći nama – prije svega da se suočimo s činjenicama.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)