Činjenice o združenom zločinačkom poduhvatu nad Bošnjacima Hercegovine

Prvostepena presuda komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i drugostepena „hrvatskoj šestorci“ Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Valentinu Ćoriću i Milivoju Petkoviću tek su jedan mali dio ovosvjetske pravde zbog zločina koji su počinjeni nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini. I sudovi su dokazali ono što smo svi odmah znali kako se radi o zločinačkim poduhvatima dogovorenim između državnih vrhova Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. Posljedice agresije na prostoru Hercegovine neumoljivo to argumentiraju.

Logori HVO-a

Na području Hercegovine tokom agresije od strane srbočetničkog agresora, hrvatske vojske i HVO-a formirano je na desetine logora. Prema evidenciji Udruženja logoraša na području općine Čapljina bili su formirani logori: Dretelj i Gabela, na području općine Ljubuški: Donji Radišići, Zavod za resocijalizaciju djece i omladine i Donja Vitina; na području općine Prozor: Srednjoškolski centar i Vatrogasni dom; na području općine Jablanica: Risovac i Sovići; na području općine Stolac: Tvornica TGA, Bolnica za koštano-zglobna oboljenja; na području općine Bileća: kasarna JNA i SUP; na području općine Gacko: Hotel TE Gacko, Avtovac, MUP Gacko; na području općine Kalinovik: Škola Kalinovik; na području općine Mostar: Medicinska škola, Kasarna Sjeverni logor, Samostan časnih sestara, selo Vojno, MUP kamena zgrada, Privatni logor Kajtazova kuća, Vojna akademija, Ćelovina, Privatni zatvor Vinka Martinovića Štele, Mašinski fakultet, Veležev stadion, Grabovica, ATG, Đubrani, Kod Mihalja B. polje, Garaže Bijelo polje, Univerzitet Džemal Bijedić, Rodoč Heliodrom, te povremeni zatvori, na području općine Čitluk: tvornica Frotea; na području općine Lištica: Privatno imanje Tuta, MUP, Fabričke hale, O.Š. Dobrokovići, O.Š. Kočerin, Duhanska stanica; na području općine Posušje: Gornje Rakitno, Rudnik boksita Oluja; na području općine Grude: Duhanska stanica, Tvornica Grudeks, Rudnik; na području općine Nevesinje: MUP, Kotlovnica Toplane, privatna kuća, Tvornica alata – alatnica, podrum u kući na Borcima, Logor Boračko jezero….

Nakon raspuštanja logora na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, 602 logoraša su evidentirana kao nestali. Procjenjuje se da je u logorima HVO-a na području Muftijstva mostarskog bilo blizu 20.000 Bošnjaka iz Mostara, Jablanice, Konjica, Prozora, Stoca, Čapljine, Nevesinja, Gacka. Iz Mostara je protjerano, što kroz logore, što direktno u treće zemlje, oko 25.000 Bošnjaka. Na području Hercegovine se još uvijek traga za približno 500 osoba koje se vode kao nestale. Prema nedovoljno ažuriranim podacima oko 2600 Bošnjaka Mostara je izgubilo živote između 1992. i 1995. Samo u godinama opsade Mostara od strane HVO-a, 1993. i 1994. godine, poginulo je oko 750 civila i 1038 vojnika.

Stradanja imama

Razorno i bjesomučno, s velikom dozom mržnje, porušeni su svi vjerski objekti na području Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja, Berkovića, Stoca, Ljubinja, Čapljine, Mostara, jedna džamija u Ljubuškom i jedna u Duvnu, a gađane su i granatirane sve druge koje su se i teoretski mogle naći na nišanu jedne ili druge vojske. Jedan od ciljeva vojnog i političkog djelovanja protiv bošnjačkog naroda bio je i zatvaranje i distanciranje imama od naroda. Islamska zajednica u Hercegovini i u tom smislu bila je dovedena do puke egzistencije.

Tokom agresije HVO-a i HV-a na Bošnjake Hercegovine i njihov životni prostor u logorima HVO-a bilo je zatočeno desetine imama; u logoru Dretelj: Kadrić Sakib, imam iz Višića; Ćosić Numan, imam iz Bivoljeg Brda; Alić Ahmet, imam iz Lokava; Kovačević Sakib, imam iz Aladinića; Blažević Ibrahim, imam iz Pješivca; Biber Ahmet, imam s Bune; u logoru Gabela Sejfo Kajimović imam iz Rečica; u logoru Heliodrom: Kasim Mezit, imam iz Jasenice; Ahmet Bandić, imam iz Gradske-Ljubuški; Ibrahim Eminović, Hasan Eminović, imami iz Nevesinja, i Asim Smajić; u logoru Zabrđe bio je zatočen sadašnji reisu-l-ulema, a tadašnji muftija tuzlanski Husein-ef. Kavazović sa delegacijom Kantona Tuzla; u Prozoru Elkaz Hidajet, koji je pod torturom i silnim pritiskom doživio infarkt i nasilno umoren. Od strane HVO-a 1993 .g. su ubijena dva imama Mušan Bećirević i Salem Mezit, jer je odbio da klanja dženazu namaz poginulim muslimanima, pripadnicima HVO-a.

Gledano s ove vremenske distance prva svjedočenja logoraša o torturama kroz koje su prošli i opisi mučenja koje su dali odmah nakon izlaska iz logora čine se nestvarnim. Nažalost, samo dio njih je ostao zapisan, ostala su potisnuta u zaborav ili su naknadno eksplodirala u bivšim logorašima. Kada su u pitanju imami i njihova svjedočenja treba podsjetiti da su od hercegovačkih imama Sejfo ef. Kajimović i rahmetli Ahmed ef. Biber sjećanja pretočili u knjigu. Kajimović je napisao knjigu „Kuća paukova“, a Biber „Allah je sa strpljivima“. Preporod je u nekoliko navrata podsjećao na izjave Ibrahim-ef. Zlomužice o torturi kroz koju je prošao u Koštanoj bolnici u Stocu.

Istinu učiniti argumentom pravde

Budući da sam na Heliodromu proveo veoma kratak vremenski period i da nisam imao tako tešku sudbinu kao drugi logoraši, svoja sjećanja nisam zapisao ne želeći zauzimati i opterećivati taj javni prostor. Ipak bih izdvojio dvije činjenice vrijedne spomena. Vozač autobusa koji nas je prevozio sa Mašinskog fakulteta na Heliodrom na glavi je imao fes i sve se vrijeme cerekao islamskim vrijednostima. I drugi koji će na neki način odrediti moju sudbinu, tražiti istinu i koliko god je to moguće učiniti je argumentom pravde, vezan je za prepoznavanje čovjeka koji me ispitivao na Heliodromu. Naime na jednoj press konferenciji MUP-a HNK-a, dok je ministar govorio o počinjenom zločinu, prepoznao sam mu glas. Lik sam mu već odavno bio zaboravio, a za ime ni pitati nisam mogao. Nošen tom idejom u raznim časopisima objavio sam desetak dužih tekstova o zločinima JNA, Vojske Republike srpske, HVO-a i HV-a. Iz tih tekstova izdvojio bih opise za koje su zločinci HVO-a osuđeni.

Jedan od njih je uživao u zlostavljanju maloljetnih zatvorenika. Tu „slast“ dijelio je i sa hrvatskim kućanicama koje je uspio privoliti da istuku maloljetnu djecu (al’ ne i svoju vjenčanu). Od jednog maloljetnog mučenika tražio je da mu mučenička krv ne kapa po prostoriji već po posebno pripremljenoj narandžastoj tabli. Jednog od zatvorenika komadom plastične cijevi je tukao po goloj stražnjici. I... ???? cijev ugurao u analni otvor. Izmislio je i potpuno novi sport. Zatvorenicima je dao konzervu da igraju nogometa bosim nogama. Istukao je golmana kad je ovaj primio gol. Okrutno je mučio zatvorenike iz Doljana i Sovića na način što su isprebijani palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i metle, kundacima od pušaka. Zatvorenici su prisiljavani da jedni druge tuku i da što jače udaraju glavama o zid. U više navrata zatvorenike je izvodio i upućivao na prisilni rad u grupama po 20, 30, 40 zatvorenika u Šantićevu ulicu, Bulevar radi pravljenja i utvrđivanja bunkera i tranšea i korištenja u „živom štitu“. Na navedenim linijama poginuli su zatvorenici: Kladušak Salem, Tašić Mustafa, Čilić Ismet, dok je nekoliko njih ranjeno. Drugi je zlostavljao zatvorenika, na način što ih je palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i od metle, kundacima pušaka i drugim predmetima udarao po tijelu. To isto tražio je da zatvorenici rade jedan drugome. Neki od zatvorenika morali su lizati vlastitu krv sa patosa. Tjerali su ih da pljačkaju stanove po Mostaru iz kojih su istjerani Bošnjaci.

Objavio sam i dva poduža teksta o logorašima koji su naglo „zaboravili“ da su uopće bili na Heliodromu ili u Dretelju. Naprosto postdejtonski ambijent političkih pritisaka na svjedoke, jer su mnogi zapovjednici HZ- HB uniforme zamijenili političkim pozicijama i funkcijama, pogodovao je klimi da istina o stradanju prestane biti argument pravde i prava. Čitajući iznova knjigu Ahmeda ef. Bibera primijetio sam da je puno opisanih likova iz te knjige u relativno srednjoj životnoj dobi doživjelo naprasnu smrt. Metaforički rečeno, pobijeni su skoro svi logoraši, neki fizički u logorima neki psihički u prividnoj slobodi.

 Saradnja srpskih i hrvatskih jedinica na primjeru logora Zabrđe

I na kraju podsjetio bih na činjenice iz logora HVO-a Zabrđe kod Konjic a u kojem je bio zatočen i sadašnji reisu-l-ulema Kavazović, koje nas ponovo vraćaju na početak teksta kako je nad Bošnjacima proveden smišljeni zločinački poduhvati dogovoren na najvećim državnim nivoima Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. U toku 1993. god., u svojstvu komandanta jedince Vojske Republike Srpske major Boro Antelj u dogovoru sa pojedinim zapovjednicima HVO-a na lokaciji Zabrđe, općina Konjic, organizovao je dovođenje i ispitivanje zarobljenih pripadnika Armije R BiH i civila bošnjačke nacionalnosti u zatvoru HVO-a u Zabrđu. On je upućivao pojedine pripadnike svoje brigade sa područja mjesta Bijela i Boraka, gdje su pojedini zarobljenici ispitivani, maltretirani i fizički zlostavljani, a zarobljenici Teletović Sabahudin, Subašić Nusret, Čomaga Mehmed, Halilović Kemo, Omerović Almir, Makan Rasim i Balić Adil zv. “Ros” odvedeni na Borke u zatvor brigade vojske Republike Srpske, gdje su ispitivani i fizički zlostavljani, od kojih su zarobljenici Makan Rasim, Balić Adil zv. “Ros” i Teletović Nusret prebačeni u Centar službi bezbjednosti SAO Hercegovina u Trebinje, gdje je od fizičkog zlostavljanja podlegao Makan Rasim, a zarobljenici Balić Adil i Teletović Nusret iz Trebinja prebačeni u logor srpske vojske u Foču, u kojem su ostali sve do 06. 10. 1994. god., dok su ostali zarobljenici, nakon dva dana zadržavanja u zatvoru brigade na Borcima, ponovo vraćeni u zatvor HVO-a na Zabrđu, općina Konjic.