Doživotna robija za „balkanskog krvnika“ Ratka Mladića

Vijeće je konstatiralo da su deportacija i nehumano djelo prisilnog premještanja kao zločin protiv čovječnosti počinjeni u općinama Banja Luka, Bijeljina, Foča, Ilidža, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac i Vlasenica, kao i da su počinioci zločina u općinama Sanski Most, Vlasenica, Foča, Kotor-Varoš i Prijedor, imali namjeru da unište bosanske muslimane kao dio zaštićene grupe.

Dvadest pet godina su se borile da dobiju nišan s imenima sinova čije živote je surovo prekinuo upravo on, krvnik general Ratko Mladić sa svojom vojskom. Dvadeset pet godina su svjedočile i tražile istinu i pravdu za svoju djecu, ali i onu koja tek dolaze. Borile se protiv zaborava zahtijevajući da zločini budu kažnjeni. I, konačno, dočekale da glavnokomandujući vojske koja im je od toplog doma napravila zgarište, bude presuđen.

Iako mnoge među njima već u poodmaklim godinama, majke su u velikom broju došle u Hag da prisustvuju izricanju tako dugo čekane presude.

Putovali 24 sata da prisustvuju izricanju presude

Dan izricanja presude, srijeda 22. novembar, osvanuo je blistav i sunčan, što je bila prava rijetkost za vrijeme u Hagu u ovo doba godine. Dan prije padala je kiša i puhao snažan vjetar s otvorenog ledenog Atlantika.

I majke su bile lijepe, uredile se kao da idu na svečanost. „Danas jeste svečani dan za nas. Koliko smo se samo za njega borile. Ponosna sam na majke. Koliko su samo puta došle da svjedoče. Zločincima gledale u oči i svjedočile da zločini ne ostanu nekažnjeni“, kaže nam majka Munira na polasku u Tribunal.

Majke, logoraši, žrtve i svjedoci Genocida, svi zajedno došli su dva sata prije izricanja presude pred Tribunal. Sa predsjednikom Saveza logoraša došlo je 50 bh. logoraša autobusom. Putovali su 24 sata da prisustvuju izricanju presude. Tu je i predsjednik Udruženja logoraša Potočari – Srebrenica Elvis Pirolić, koji je kao 11 - godišnji dječak bio u logoru Sušica u Bratuncu.

Da budu uz njih došli su i Bošnjaci kojima je danas dom u Holandiji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj i Engleskoj. Došao je i glavni imam regije Stuttgart Enver ef. Pašalić. „Srce me povuklo. Ovo je za nas historijski dan. Da din dušmanin dobije doživotnu robiju, da rane koliko-toliko zacijele“, kazao je ef. Pašalić. Na izricanje presude došla je i Vahida Delić, supruga Juse Delića koga su zloglasni Škorpioni kukavički i mučki smaknuli zajedno sa još pet Srebreničana pucajući im u leđa, što su zabilježili kao svoj „herojski čin“. Vahida je došla iz Njemačke. „Ovo se ne smije propustiti“, kaže Vahida. Došao je i Fikret Alić iz Švicarske, poznat kao „čovjek iza žice“ u logoru Omarska, Ibrahim Ajlović iz džemata Bošnjak iz Ahena, Adis Lizde iz Islamske zajednice Roterdam. „Žao mi je da ga ranije nisu uhvatili i da ranije nije presuđen, ali, hvala Allahu, da je došao i ovaj dan“, kaže Lizde. Vidimo i Arnela ef. Jašarevića iz Arnema, koji je došao sa svojim džematlijama i mnoge druge.

Majke neumorno davale izjave svjetskim medijskim kućama

Svjetske medijske kuće su uzimale izjave od majki prije i nakon presude. Bili su tu Reuters, BBC, DW, Associated Press, Al Jezeera, Swisstv, PressTv, RFI, Slobodna Evropa, holandski mediji, kao i oni sa prostora bivše Jugoslavije i drugi.

Dan ranije isti ovi mediji su pravili duže intervijue sa predstavnicima udruženja žrtava i svjedoka Genocida u BiH, posebno sa predsjednicom i potpredsjednicom Udruženja pokret Majki enklave Srebrenica i Žepa Munirom Subašić i Kadom Hotić i predsjednicom Udruženja Majke Srebrenice Hatidžom Mehmedović kako bi ih emitirali u programima posvećenim presudi „balkanskom krvniku“ Mladiću, kako su ga nazvali. A one su se neumorno odazivale njihovim pozivima od dolaska u Hag, na aerodromu, u hotelu do kasno u noć, pa čak i na ulicama Haga. Gledali smo na doručku u hotelu u Hagu kako su drugi gosti i nakon doručka ostali i sa suzama u očima slušali prilog koji je AP pravio sa majkom Munirom, kojoj riječi nikada nisu nedostajale u službi nezaborava.

Nastavljaju trovati svoju djecu mržnjom

 Incident koji se desio pred Tribunalom odmah po dolasku žrtava bio je svojevrsna opomena svima koji prelaze preko negiranja Genocida i vrijeđanja žrtava. Bio je to rezultat zatrovanosti srpske mladosti govorom o zločinu kao „herojstvu“. Isticanje srbijanske zastave pored majki koje su držale transparent sa slikama ubijenih sinova na kojem je pisalo Pravda za njih duboko je potresao majke. Veliki stres doživjela je predsjednica Udruženja “Žena-žrtva rata“ Bakira Hasečić kada je ugledala srbijansku zastavu pored slika žrtava Srebreničkom genocidu. Nakon trenutnog šoka od koga se sva tresla usmjerila se na zastavu i pokušavala je istrgnuti od momka koji je vrijeđao žrtve. Holandski policajac je odveo mladića odraslog uz pjesme o „heroju“ Mladiću, a majke su nastavile davati izjave i malo prije 10 sati krenule u sudnicu ne želeći mu više pridavati značaj. Brinule su samo zbog majke Bakire. „To je više njihov problem. Koliko Mladića su odgojili. Umjesto da se liječe oni truju svoju djecu“, govorile su majke. „Oni koji još uvijek vjeruju da su Mladić i Karadžić junaci, ne bi tako mislili da su ih osudili odmah poslije rata“, dodala je majka Munira.

Majke: Koliko smo samo molile da mu presuda bude izrečena

„Koliko smo samo Allaha Dragog molile da živi, da presuda može biti izrečena“, kaže majka Ramiza Gurdić dok ulazi u sudnicu. Njoj su Mladićevi vojnici u Srebrenici ubili muža Junuza i sinove Mustafu i Mevludina.

Sudsko vijeće u sastavu sudija Alphonsa Oriea, Christopha Flüggea i Bakonea Justice Molotoa počelo je izricanje presude ključnoj osobi „Puta u pakao“, kako su tužioci nazvali put zločina generala Mladića, koji je od proljeća 1992. do novembra 1995. vodio Glavni štab Vojske RS-a, tačno u 10 sati.

Dok je predsjedavajući Sudskog vijeća sudija Alphons Orie čitao dio presude u kome se navodi da je „sveobuhvatni udruženi zločinački pothvat, koji je postojao od 1991. do kraja 1995. godine, imao za cilj trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo činjenjem zločina u općinama širom Bosne i Hercegovine“, a zatim nabrajao zločine počinjene u Banjoj Luci, Bijeljini, Foči, Ilidži, Kalinoviku, Ključu, Kotor-Varoši, Novom Gradu, Palama, Prijedoru, Rogatici, Sanskom Mostu, Sokocu i Vlasenici, predsjednica Udruženja Žene Podrinja Šuhra Sinanović je pitala: „A gdje je moj Bratunac u kome se 2084 osobe vode kao nestale od 1992.- 1995.“

Općine za koje je Vijeće utvrdilo da su izvršioci imali genocidnu namjeru, uz izdvojeno mišljenje sudije Alphons Oriea, bile su Sanski Most, Vlasenica, Foča, Kotor-Varoš i Prijedor, ali je Vijeće konstatovalo da genocid tamo nije počinjen „jer su Bošnjaci koji su bili ciljani u svakoj od tih općina činili relativno mali dio te ‘zaštićene grupe’“.

 „Kad smo gledali izlaganje tužilaca vidjeli smo da ima na hiljade dokaznog materija. Svjedoci govore, snimci imaju, silni dokumenti, i opet nije dovoljno. Allahu džellešanuhu! Koliko treba dokaza pa da se dokaže da su oni to sve radili! A šta su bola nanijeli i šta je naroda suza prosulo zbog njih rijeka bi potekla. I njihove majke, supruge i sestre i one plaču i one su mnoge izgubile svoju djecu. Oni su i svoj narod uništili“, čujemo kako govori majka Kadira Gobeljić kojoj su Mladićevi vojnici ubili maloljetne sinove Mehu i Mesuda i muža Abdullaha.

Nužda za toaletom kao „oružje“ krvnika

Dok su majke pratile čitanje sažetka presude, staklom odvojene od krvnika Mladića, po prvi put su im bili posluženi topli napici i sendviči.

Po prvi put se desilo i da čitanje presude prekine nužda osuđenog za toaletom, što majka Munira nije mogla da ne komentira na njoj svojstven način ogolijevajući kukavičluk krvnika i njegove odbrane koja je tražila slamku spasa u toaletu.

„Njemu svojstveno. Opet dokazuje da je kukavica. 16 godina se krio i evo opet to radi, pokazuje svoje „herojstvo“, komentirao je predsjednik Udruženja ubijene djece opkoljenog Sarajeva Fikret Grabovica, čija je 11-godišnja kćerka Irma ubijena 1993. godine u Sarajevu gelerom od granate ispred zgrade dok se igrala. Irma je bila jedno od 1601 ubijeno dijetete tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana.

Kako Mladiću toalet nije pomogao pribjegao je psovanju sudija i tako se „spasio“ od prisustva u sudnici u kojoj su ga žrtve mogle vidjeti. Međutim, oružjem zvanim „nužda“ i „psovke“ nije uspio prekinuti dalje čitanje presude koju je pratio u drugoj sudnici bez publike, dok je njegova odbrana morala ostati i saslušati je do kraja.

Izricanje doživotne kazne zatvorom krvniku Mladiću

Kada je sudija Orie završio čitanje presude i proglasio Ratka Mladića u ime Sudskog vijeća krivim po 10, od ukupno 11 tačaka optužnice, kojim se tereti za Genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja koje, kako su istakle sudije, spadaju među najgnusnije za koje zna čovečanstvo, izrečena je konačno doživotna zatvorska kazna krvniku Mladiću, kao najteža kazna koju, uopće, može da izrekne Haški tribunal (ICTY).

Suze i aplauz, bile su prve reakcije svjedoka i žrtava genocida u sudnici Haškog tribunala.

A onda su žurno svi krenuli vani. Mediji su nestrpljivo čekali da čuju komentare majki koje su željele da upute poruku svijetu da zločini kakve su činili general Mladić i njegova vojska ne mogu ostati nekažnjeni.

Da Bog da da živi dugo i svaku noć u zatvoru sanja dvije kosti moga sina Nermina i kosti sve naše djece“, bila je prva reakcija na presudu majke Munire.

„I ja vjerujem da će ova presuda otvoriti put da tužimo Srbiju“, dodaje i predsjednica Udruženja porodice šehida, zarobljenih i nestalih lica iz općine Kotor-Varoš, Munevera Avdić

 „On je danas pokazao da je kukavica, s puškom je bio hrabar, a danas je napustio sve i sakrio se od nas. Jaki su samo sa puškama. Nadam se da će u žalbenom postupku biti presuđen i za drugih 6 općina za genocid, jer su i u ovoj presudi rekli da je postojala genocidna namjera kod nekih počinilaca zločina u ovim općinama. Kod mene su i sina i muža odveli u logor i ja do danas nisam našla njihove kosti. Znači Genocid je bio u cijeloj BiH.“, kazala je za Preporod predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Ilijaš Zekija Abdibegoić.

„On je iza sebe ostavio sina a nama je uništio djecu Ja sam ostala sama nemam nikakvu budućnosti, ali Allah me je ostavio da tražim svoju djecu, da im vratim ime, da zločinac odgovara zbog druge djece i, evo, bar smo doživjele da bude osuđen doživotno onaj čiji vojnici su pobili naše sinove, da se to nikad nikome ne ponovi“, dodala je Nura Mustafić, kojoj su Mladićevi vojnici ubili muža Hasana i sinove Mirsada, Aliju i Fuada. Alijine kosti još nije našla.

Presuda važna za dalji put BiH

„Hvala Allahu pravde ima koliko-toliko. Srećna sam da je presuđen za genocid i da je dobio doživotnu kaznu. Žao mi je što nije presuđen za genocid i za druge općine“, kazala je majka Kadira.

Beriz Šehomerović iz Srebrenice koji danas živi u Holandiji nas podsjeća da je Genocid u Srebrenici počeo još 1992. „Kad su dolazili naoružani u Srebrenicu i palili žive ljude u kući, kada su zapalili u kući Eseda Fazlića i njegovu ženu Mevu, Mehmeda Salimovića i njegovu ženu, Avdu Dautbašića i njegovu ženu, Redžepa Redžepagića, Avdu i Behku Jelkić, Mehu Vejzovića i njegovu ženu, kad su ubili Ismeta Cvrka i njegovu ženu i šuru i dijete od 2 godine - ostala je živa samo curica od 3 godine koja danas živi u Americi. Kad su djeca pred školom pobijena. Bili smo okruženi, ni gram brašna nije mogao ući, i ne samo mi nego je tako bilo svuda gdje je VRS došla.“

Fahrudin Alić iz Ajnthofena i Šačir Husić iz Udruženja preživjelih Srebreničana u Holandiji ističu da je ova presuda veoma važna za dalji put BiH: „Važno je da je Mladić presuđen pred ovim Međunarodnim sudom, važno je da je presuđeno i političko i vojno rukovodstvo RS-a, to bi trebalo biti osnov da se BiH vrati na normalan kolosjek.“

Iz džamata Ahen Fehim Ikanović i Emir Vrabac su donijeli sendviče i vodu za sve koji su došli da prate izricanje presude. „ Sinoć smo preko WhatsApp grupe skupili novac za sendviče i vodu i jutros došli. Drago nam je da počastimo naše sunarodnjake koji su prevalili dug put da budu tu u ovom historijski važnom događaju“, kazali su nam ovi vrijedni momci.

Istinski heroji su preživjeli koji nikada nisu odustali od traženja pravde

Nakon izricanja prvostepene presude u predmetu Tužilac protiv Ratka Mladića, glavni tužilac ICTY Serge Brammertz dao je izjavu za medije u kojoj je, između ostalog, komentirajući tačku 1 Optužnice rekao: „Što se tiče tačke 1 Optužnice, Sudsko vijeće je zaključilo da je Tužilaštvo dokazalo da su zločine počinili počinioci s namjerom da unište dio grupe bosanskih muslimana na više lokacija. Ovo je važan zaključak. Međutim, Sudsko vijeće nije donijelo osuđujuću presudu za genocid. Tužilaštvo će dobro proučiti rezonovanje Sudskog vijeća u vezi s tim pitanjem. Želio bih naglasiti da je Sudsko vijeće zaključilo da ti zločini predstavljaju zločine protiv čovječnosti i ratne zločine i da Mladić snosi odgovornost za te zločine.“

Bramertz se posebno zahvalio žrtvama rekavši da su istinski heroji žrtve i preživjeli koji nikada nisu odustali od traženja pravde. „Oni su pokazali pravu hrabrost time što su došli na Tribunal da kažu istinu i suoče se s onima koji su im nanijeli nepravdu. U ime Tužilaštva želio bih im se zahvaliti i odati im priznanje“, kazao je Bramertz ističući da presuda predstavlja prekretnicu u historiji Tribunala i međunarodne krivične pravde. „Ratko Mladić je jedna od prvih osoba koju smo optužili i zadnji koji je osuđen. Ova presuda opravdava viziju Savjeta bezbjednosti od prije 24 godine: obezbijediti mir pravdom privodeći pravdi najviše rukovodioce odgovorne za zločine“, kazao je Bramertz, te istakao odgovornost medija da javnosti govore istinu o onome što se dogodilo. „To je čak još važnije danas, u vrijeme kada se zločini negiraju i kada se ratni zločinci slave“, poručio je glavni tužilac Haškog tribunala i Mehanizma za međunarodne krivične sudove. Nakon konferencije za štampu majke su se ponovo vratile u Haški tribunal zbog susreta sa glavnim tužiocem Sergeom Brammertzom i tužiocima Peterom McCloskeyem i Alanom Tiegerom. Bio je to susret starih prijatelja, boraca na putu za istinu i pravdu koju zajedno traže preko 20 godina.

Da sami sebi to konačno priznaju i tako si pomognu

Na povratku za Sarajevo u avionu razgovaramo sa dvije djevojke koje su bile u pratnji majki, Amelom Pašić, koja danas radi u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari i Selmom Mandžić, studenticom iz Sarajeva.

 „Bilo mi je važno da budem tamo u sudnici, da vidim kako ću reagovati kad zločinca, čiji vojnici su mi ubili oca, vidim u sudnici na izricanju presude koju smo tako dugo čekali. Vidjela sam koliko sam jača i hrabrija. Danas se vraćam, idem pravo u Srebrenicu gdje živim. Jedva čekam da dođem i pogledam kakva će biti njihove reakcije. Važno mi je kako će reagirati oni, ne zbog mene nego zbog njih - da sami sebi priznaju i kažu: jeste to se sve desilo, hajmo dalje. Da sami sebi to konačno priznaju i tako si pomognu, poručila je Pašić.“