O tome se govori: Udruženi zločinački poduhvat

Prema nalazu Suda, brojna specifična djela koja spadaju u ove tri kategorije počinili su kroz treću vrstu „udruženog zločinačkog poduhvata“ (UZP). Ovaj poduhvat je imao za cilj stvaranje hrvatskog entiteta u BiH, koji bi trebao da se ujedini sa Hrvatskom, i to putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Uz šestericu osuđenih ratnih zločinaca iz reda „Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne“, učesnici UZP su bili i članovi vođstva Republike Hrvatske: Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko.

Šta je UZP?

U nauci međunarodnog krivičnog prava UZP se definiše kao oblik lične krivične odgovornosti članova neke grupe odgovorne za međunarodne zločine čak iako ne postoje dokazi da je određeni pojedinac  fizički učestvovao u izvršenju tih zločina. Odnosi se na sve zločine počinjene u vezi s postojanjem zajedničkog plana ili obrasca  koji uključuje izvršenje krivičnih djela navedenih u Statutu MKSJ. Iza ovih zločina „obično je kolektivni plan ili politika koju primjenjuju pojedinci djelujući na različitim nivoima i u različitim svojstvima, pri čemu svaki od njih daje različit doprinos postizanju konačnog cilja“ (Guilia Bigi).

Ovaj koncept razvio je MKSJ  nakon presude po žalbi u slučaju Duško Tadić (IT-94-1-A) od 15. jula 1999. godine. Nakon toga ovaj koncept su prihvatili drugi međunarodni tribunali i sudovi te određeni domaći sudovi, kao što je Sud Bosne i Hercegovine. Danas se UZP smatra „konsolidovanim konceptom“ međunarodnog krivičnog prava.

Vrste UZP

Na osnovu prakse MKSJ utvrđene su tri vrste UZP:

1. Kada svi učesnici u poduhvatu posjeduju istu namjeru da počine zločin a jedan ili više njih počini stvarno djelo. U tom slučaju tužilaštvo mora dokazati postojanje zajedničkog plana, da je optuženi učestvovao u makar jednom njegovom aspektu ili da je imao namjeru da učestvuje. Ovo je glavni oblik UZP.
2. Kada su zločini počinjeni zbog postojanja organizovanog sistema logora. Odgovorni su oni koji znaju za taj sistem, svjesni su njegove prirode i voljno učestvuju u njegovom provođenju. Ovo je „sistematski“ oblik UZP.
3. Kada djelo pada izvan zajedničkog plana ili cilja ali je prirodna i predvidiva posljedica izvršenja zločinačkog plana. Ovo je „prošireni“ oblik UZP i njeno postojanje je utvrdio MKSJ u slučaju Tužilac protiv Jadranka Prlića et al. U literaturi se daje slijedeći primjer: ako ima zajednička namjera da se jedna etnička grupa prisilno premjesti iz sela, grada ili regiona prirodno je predvidjeti da će tom prilikom jedan ili više pripadnika te grupe biti ubijen i to se desi, postoji treća vrsta UZP.

UZP i zločin zavjere

U literaturi se često poredi UZP sa krivičnim djelom conspiracy (zavjera) američkog prava.

U tom pravu djelo zavjere postoji u slučaju sporazuma dvoje ili više lica da izvrše neki nezakoniti akt uz postojanje namjere da se ostvari dogovoreni cilj. Većinom se u jurisdikciji SAD za ovaj zločin  traži i “otvoreno djelo” (overt act) u cilju ostvarenja sporazuma. Za zavjeru i UZP je zajedničko da predstavljaju oblike krivične odgovornosti pojedinca za kolektivne akcije. Razlika je da se kod UZP ne traži “otvoreno djelo”

Šta je posljedica osude za UZP?

Kako smo vidjeli UZP je oblik pojedinačne krivične odgovornosti. To ne mijenja ni okolnost da su učesnici UZP  pojedinci iz vođstva država ili paradržava. Presuda povlači i političke privatnopravne posljedice. Ono što je važno napomenuti jeste da je UZP vezan za međunarodne  zločine, da je utvrđen primjenom međunarodnih zakona i običaja i to od strane međunarodnog suda. Kako god je UZP ušao u jurisprudenciju međunarodnih  tribunala i sudova tako su i njegovi učesnici ušli na listu beščašća u knjizi pamćenja čovječanstva.