Stvaranje “Velike Hrvatske“ II: Dogovor s Franjom Tuđmanom
- Jasno profilirati stranačku politiku HDZ-a u Bosni i Hercegovini, kadrovski je ojačati i izabrati one ljude kojim će moći ove zadatke dovesti do kraja.
- Pokrenuti političke i pravne akcije na unutrašnjem i međunarodnom planu;
- Vojnički se još bolje pripremiti za sukobe sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju slobodne hrvatske države;
- Unaprijed odlučno spriječiti svaku javnu ili tajnu aktivnost u vođstvu HDZ-a za Bosnu i Hercegovinu koja bi se protivila ovim odlukama ili bi im mogla nanijeti bilo kakvu štetu.“
Vrlo zanimljivo je citirati još jednu rečenicu iz ovog Zapisnika u kojoj stoji da “hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke, usvojene na dogovorima s predsjednikom Republike Hrvatske, Franjom Tuđmanom, održanim 13. i 20. lipnja 1991. u Zagrebu.”[2] Na navedenim sastancima, koji su uslijedili poslije Tuđmanovih susreta sa Miloševićem na kojima je dogovarao detalje o podjeli BiH i koji su se desili 12. juna u Splitu i 20. juna 1991. u Beogradu, dogovorena je akcija oko “stvaranja zajedničke hrvatske države.”[3]
Nakon ovih dogovora, intenzivirane su pripreme za “proglašenje Hrvatske države u Bosni i Hercegovini”, tako da se i sastanak od 12. novembra 1991. godine u Grudama može posmatrati samo u tom kontekstu. Šest dana nakon “usvajanja” naprijed prezentiranih zaključaka, prišlo se njihovoj realizaciji. “Izabrani predstavnici hrvatskog naroda” su se ponovo okupili u Grudama, 18. novembra 1991. godine, i donijeli “povijesnu” Odluku o uspostavi “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”, kvislinške satelitske paradržavne tvorevine koju je na tlu BiH organizirala tada zvanična vlast Republike Hrvatske.
Sve ove aktivnosti Tuđman je pokrenuo i pored toga što je već potpisao Sporazum o prijateljstvu i saradnji sa predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, gospodinom Alijom Izetbegovićem u Zagrebu 21. jula 1992. godine, i dopunu ovog sporazuma od 23. septembra iste godine. Sve političke i vojne aktivnosti koje je zvanični Zagreb poduzeo u susjednoj Bosni i Hercegovini neposredno poslije toga, u suprotnosti su s odredbama potpisanih sporazuma, pa se može zaključiti da je Tuđmanova deklarativna podrška teritorijalnom integritetu i suverenitetu Republike Bosne i Hercegovine vrhunac političkog licemjerja.
Nije tako jednostavno označiti teritoriju koju su “osnivači” obilježili za svoju “državu”. U članu 2. “Odluke o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” jednostavno je nabrojano trideset bosanskohercegovačkih općina koje su “ušle” u sastav ove “Zajednice”. U slučaju dvije općine (Trebinje i Skender Vakuf) oni su sebi mislili priključiti samo dijelove općina Ravno i Dobretići. Međutim, nigdje nisu objasnili kako su i s kim dogovorili cijepanje ovih općina i na koji su način to mislili izvesti. Očito su mislili da mogu raditi šta hoće, ili da takve stvari mogu dogovoriti sa svojim srpskim partnerima.
U samoj Odluci su slabo skrivene separatističke namjere osnivača jer u propratnom pismu, koje je isti dan Boban odaslao Tuđmanu, između ostalog, doslovce kaže: “...Mi Hrvati Bosne i Hercegovine, kroz svoju stranku Hrvatsku demokratsku zajednicu, preko svojih izabranih predstavnika vlasti u ovoj Republici zalagali smo se za suverenu Bosnu i Hercegovinu, ali smo uvijek naglašavali da ćemo to činiti do trenutka kada drugi počnu dijeliti Bosnu i Hercegovinu...”[4] Također on na sastanku sa Cyrunsom Wanceom, predstavnikom EU za rješavanje jugoslovenske krize, iznosi eksplicitne i jasne ideje o pripojenju pojedinih dijelova Republike Bosne i Hercegovine Republici Hrvatskoj. O tome kako je protekao sastanak Boban je pismom od 8. decembra 1991. godine obavijestio ministra odbrane Republike Hrvatske, Gojka Šuška, i u njemu posebno naglašava:
“Predstavio sam uspostavljene Hrvatske zajednice u BiH kao povijesni i etnički prostor hrvatskog naroda. Posebno ih se dojmila činjenica da je Hrvatska s tim prostorima ušla u rat 1941. godine i da je srpska dinastija Karađorđevića 1939. godine priznala Hrvatskoj ta područja. Rekao sam da će hrvatski narod iz ovih zajednica (a zastupljen je sa preko 60%) u konačnom raspadu BiH na demokratski način priznatim civiliziranim metodama odlučivanja ući u sastav Hrvatske. Naglasio sam da se ova područja direktno naslanjaju na teritorij Hrvatske, pa tako nitko nema pravo prigovora na razbijanje njegovih prostora ili interesa i dr...
Gospodu je očito zanimalo što su to Hrvatske zajednice i mislim da nisu protiv takvog rješenja, ako BiH ne može biti samostalna. Razgovor je trajao 40 minuta umjesto predviđenih 15 minuta. Ovo su temeljne naznake razgovora i molim vas da ovo prenesete gospodinu Predsjedniku Republike Hrvatske.”
Iz ovog pisma je jasno nekoliko vrlo bitnih činjenica a to je, prije svega, jasno i nedvosmisleno izražene teritorijalne pretenzije, upletenost državnog vrha Republike Hrvatske u ovaj projekat, uključujući predsjednika, Franju Tuđmana, i ministra odbrane, Gojka Šuška, i manipulacija netačnim podacima i činjenicama kad je u pitanju nacionalna struktura stanovništva na teritorijama “hrvatskih zajednica”, ali i tvrdnje iz pisma da “...i mislim da nisu protiv takvog rješenja...”, jer je takvo rješenje bilo u suprotnosti sa proklamovanim principima EU za rješavanje jugoslovenske krize, a to je da jugoslovenske republike, koje su činile jugoslovensku federaciju, uz tačnu, jasnu i preciznu proceduru oko izjašnjavanja naroda, suverene i samostalne države, ako tako odluče, i shodno pravilima međunarodnog prava imaju pravo na osamostaljenje i članstvo u međunarodnim organizacijama. Vrlo važan princip koji je proklamovala konferencija o jugoslovenskoj krizi je i taj da ne može biti prihvaćena nikakva promjena granica silom. Osnivači “HZ HB” nisu se osvrtali na ova pravila i principe, nego su počeli tražiti vlastita objašnjenja što ruše međunarodni pravni poredak.
Ovaj je dokaz od prvorazrednog značaja zbog toga je dokument hrvatske provenijencije, što kreatori udruženog zločinačkog poduhvata komuniciraju međusobno i što tačno pišu ono što misle i namjeravaju. Upada u oči nekoliko ključnih detalja. Prvo je namjera da se teritorije Bosne i Hercegovine koje su 1939. godine sporazumom Cvetković-Maček, bez saglasnosti, pa čak i znanja političkih predstavnika Bošnjaka, pripojene Banovini Hrvatskoj, priključe susjednoj državi. U pismu Boban iznosi netačne podatke da je na tim područjima hrvatski narod “zastupljen sa preko 60%” i da će “...u konačnom raspadu BiH na demokratski način priznatim civiliziranim metodama odlučivanja ići u sastav Hrvatske”. Dakle, nemoguće je jasnije i preciznije izraziti teritorijalne pretenzije susjedne države prema Bosni i Hercegovini, nego što ih je u ovom pismu izrazio Mate Boban, predsjednik samoproglašene “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”, posebno ako se ima na umu da on ovo pismo šalje ministru odbrane i predsjedniku Republike Hrvatske, koji će vrlo brzo nakon toga, na teritoriju “HZ HB” suspendirati sve zakone Republike BiH i realizirati ovu paradržavnu tvorevinu. U ovom pismu Boban koristi formulacije koje su plod njegove manipulacije. To se jasno vidi iz sljedeće rečenice koju je upotrijebio pri kraju pisma i koja glasi: “Gospodu je očito zanimalo što su to Hrvatske zajednice i mislim da nisu protiv takvog rješenja, ako BiH ne može biti samostalna.” Jasno je da gospoda Vace i Golding nisu podržali Bobanove ideje, jer da jesu on ne bi pisao Šušku “mislim da nisu protiv takvog rješenja”. Da su oni rekli da podržavaju takvo rješenje, Boban bi to sigurno i napisao, ovako njegova formulacija u pismu izgleda poprilično hipotetički, a za hipoteze sa ovakvog sastanka nema mjesta jer je učestvovao na sastanku na kojem je to bila osnovna tema o kojoj se raspravljalo. Osim “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” Boban u ovom pismu koristi i termin “Hrvatske zajednice”. Tragajući po dokumentaciji u vezi s ovim pojmom došli smo do jednog dokumenta hrvatske provenijencije koji govori o četiri “Hrvatske regije”, kojeg je objavio optuženi general Slobodan Praljak.
Pošto je pismo Boban pisao svojom rukom vrlo važno ga je prezentirati javnosti u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj u obliku faksimila.
(Iz knjige “Hrvatska republika Herceg-Bosna, agresija i zločin” autora Mesuda Here i Fuada Kovača, “Futur art”, Sarajevo, 2016. )
[1] Isto.
[2] Isto.
[3] M. Čulić, “Tuđman – anatomija neprosvijećenog apsolutizma”, Split, 1999., str. 69-70.
[4] Citat iz propratnog pisma.
