Husein Đozo: Titule mu nisu mnogo značile, a danas je ime za naučne radove i konferencije

Piše: Muhamed Hafizović

Pomen na Đozu izaziva impresiju Aleksandrijske biblioteke koja me smrvi do knjiškog moljca. Husein je u ovoj zemlji nekim slučajem ime za velike, počev od Gradaščevića preko Đoze pa sve do Haskovića. A neodvojivo hazreti se u bosanskom doživljava k’o prezime. Đozo se vjerovatno s ovim ne bi složio jer hazreti ima prizvuk turbeta. Vrlo oštro je kritikovao ponašanje nekih muslimana oko najpoznatijih turbeta. Napominjao je da u njima leže velikani vrijedni i danas u kamenu klesanog poštovanja. Oni su za života glavu davali protiv neoprostivog višeboštva, a sad im nad glavom visi taj grijeh i o mrtvoj glavi radi. Posthumno bi ih neki i za poglavare takve nevjere proglasili, možda iz osvetoljubivog zuluma malih velikim. Ili ko će znati iz koje puke muke. Nije isključeno da je iz kolektivne amnezije koja se udomila kod nas, i muslimana diljem svijeta, a progovara u svakojakim kompleksima. Najbolniji je onaj kada se stidimo imena svojih predaka pa ih ne dajemo potomcima. Kada hoćemo da stanemo na put historijskom teretu i kukavički sakrijemo od njega. Mehmed, Hasan i Husein nastavljaju bošnjačku amneziju kroz unuke: Jan, Mak i Dani, prave dijasporu u svojoj kući, u svome jeziku. Velika svjetska imena i gradove smještaju u svoju tjeskobu. Hoće da obznane da su odgovorni što su komšijama bili žrtve. Izvinjavaju se za imena predaka.

Titule mu nisu mnogo značile, a danas je ime za naučne radove i konferencije

Husein Đozo se nije izvinjavao što je na Drini ostao živ. Korio je obraćanje živog mrtvom, na turbetu i bilo gdje drugo. Govorio je da se živi na živog naslanja i pokušavao je da prekine kolektivnu amneziju, jer je to jedino što smo u prošlosti nalazili. To nam je ubijalo samopouzdanje u sadašnjosti, množilo komplekse.

Mrtvima se obraćamo kad smo izgubili povjerenje u žive i jedni drugima okrenuli leđa. Po godinama ga nisam mogao zapamtiti, što nije ni važno za veliko poštovanje koje osjećam prema njemu jer se uhvatim da stojim dok nešto njegovo čitam. Titule mu nisu mnogo značile, nije ih ni sticao niti isticao, imao je jedino onu na kojoj ne zavide: efendija. Nisu ga zvali doktore, sa smiješkom, niti hafize greškom, samo Husein. Više podsjeća na slobodne znalce koje bi titula sputavala. Možda je već s njegovim odlaskom nastupio početak kraja jednog odnosa spram učenosti u kojem se nije osvrtalo na zvanja nego se tragalo za sadržajem.

A danas, u tom segmentu, sve neodoljivo podsjeća na 10. vijek i Al-Fudžajša kada se vajkao da je sufija bilo dok ih nisu nazvali sufijama i tesavvufa dok nije dobio ime. Da li je s Đozinim diskursom slično, ko će znati. Jeste postao inspiracija akademicima, doktorima, magistrima, perima koja lepršaju, a i škripa ih stoji za njegovim slobodnim duhom. Plemenito je brutalan kada kaže: ako muslimanima ne ide onda je do njihovog razumijevanja islama. Tragom omerovske riječi da smo s islamom uspravljeni i da ćemo bez njega biti uniženi, Đozo tvrdi da nas je naše razumijevanje negdje iskrivilo i uskratilo nam uspravni islam-put. Pisao je o islamu u svom vremenu i svojoj zajednici, dok je danas sve više knjiga o islamu za sva vremena ili izvanvremenskih. Takve knjige odgovaraju onima koji hrane naš kompleks da ne pripadamo ovom vremenu i još više ne ovom „ćafirskom“prostoru. Autori koji pišu za vremena koja će doći, vrlo magično, ne postavljaju pitanje da li će ono Bošnjacima uopšte doći. Takvo pisanje može biti prilog kolektivnoj amneziji jer šutimo o sebi sada i ovdje. Napose to da li je uopšte moguće pisati ili govoriti o nekom islamu koji će doći, jer za takvo što je bio ovlašten samo Poslanik, i to kao dostavljač, vjerovjesnik.

Đozina ideja je dobila znanstveno ruho u mnogim magistarskim tezama i doktorskim disertacijama. Sav kasniji rad Zajednice postao je, uglavnom, samo fusnota na njegovu misao, kao povijest filozofije na Platonovu. Uporno širimo fusnotu i stojimo pred njim, kao da čekamo da mrtav još koju kaže, a nije volio to, jer ne znamo s mrtvima i s prošlošću. Odmah nam prijeti zaraza kolektivne amnezije, poiskaču kompleksi.

Kad se digne ruka i na mrtvog Đozu

Đozo je nesumnjivo naš velikan, kao Averoes evropski. Iako evropski Učitelj, njegova drama je bila, kako bilježi Borhes, to što nije dokučio značenje drame. Huseinova drama bi se vjerovatno zvala: muslimanska muka, i nije je dokučio, niti joj stao ukraj. Kad je već nikao pored Drine, gasul-vode, plave dušmanice, onda je i pitanje s kojom vojskom stati a muslimansku glavu nosati, gdje će historija okrenuti? Kako sutra opravdati samoodbranu čak i pred svojim narodom? Morao je doći nesvrstani Nasir - pomagač da ga rehabilitira jer je nečim zaslužio u Trećem svijetu. I tamo je lakše nositi bošnjačku glavu nego u svom komšiluku.

Četrdeset godina je ipak dovoljno da se bilo šta zaboravi, posebno uz bošnjačku šutnju, kako Hasković zove spomenik kolektivnoj amneziji. Naša amnezija je nosila ime bratstvo i jedinstvo i uspješno ispirala bošnjačku krv iz drinske gasul-vode. Sasvim je dovoljno četrdeset godina i da jednog Đozu zaboravimo, jer smo kolektivno zaboravili fočanski most iz ‘42. godine, čije sajle nisu mogle izdržati težinu stotina poklanih Bošnjaka pa je pao u vodu i bio krvavo kopno da je neplivač mogao preći preko njega. To nam bilježe Vladimir Dedijer i Antun Miletić u svojoj knjizi, tom prvom velikom memorijalnom centru s imenima poklanih Bošnjaka iz Foče, sad već davne 1990. godine.

Đozo je živio blizu, mogao je završiti na mostu i gore i dolje. Kolektivna amnezija najviše boli kada nesvejsno revidiramo sjećanje, u ovom slučaju na Đozu. To se dešava u momentu kada bošnjački parlamentarci dignu ruku na njega mrtvog i ožive ga zločincem, u istom pasusu sa krvnicima. Orwel je u Životinjskoj farmi napisao kada je opravdano biti u nedoumici na kojoj strani su svinje, a na kojoj ljudi.

Husein H., komšija Huseina Đ., četrdeset godina poslije, s krvave Drine, još se spotičući o nesahranjene kosti najbližih bilježi:

Srebrenica se može reći slijeganjem ramena! Dakle – šta je bilo, bilo! Ili – bilo, bitisalo! Propovjednik sasma drugo kaže: Što je bilo, to je ono što će biti: ničega novog pod suncem!

Ono što je bilo ne interesuje nas zato što je bilo, već zato što još traje - i dalje djeluje! potvrđuje Drojzen – u novom se vraća staro, i novina se svaka da predstaviti kao obnova – od istrage vjere na Bilinu polju, pro istrage nevjere u Gorskom vijencu – do istrage traga u Srebrenici.

Škripa Đozinog pera

Đozino pero je već četrdeset godina spušteno, a ni uspravno nije imalo čaroliju Musaovog štapa da ukloni morske nemani, jer taj štap je samo jednom bio antifaraonski i spasonosan.

Škripa Đozinog pera je odjeknula k’o pustinjski eho Musaovog kucanja na vrata obećane zemlje. Rađali su se slobodni autori, bez štapa i poštapanja nizali retke pod motom Božije zakletve perom i njegovom zadužbinom. Gledali u islam kao tekst neuhvatljivi i prostranstvo nepregledno. A nekada su u njemu vidjeli ostavljeno čedo koje valja podići i tu naći smisao koji nas drži uspravnim.

Đozin revdanski šapat je k’o Ibrahimov hadžski zov, s vremenom se čuje više i dalje. Dragi Poslaniče, mogu te uvjeriti da islam u Bosni i ne stoji hrđavo, ...izjavljujem pred Tvojim grobom da nikada nisam bio ponosniji što pripadam toj zajednici..., odjekuje poput stiha koji svima znači sve i u kojem duša stanuje. A ona, kako Šimborska kaže, rijetko svraća.

Čini mi se da je bila kod Borhesa kad je završavao svoj naklon Averoesu: „Osjetih kako mi se ruga sopstveno djelo. Osjetih da je Averoes, u svojoj želji da zamisli šta je to drama i ne znajući za pozorište, isto tako apsurdan koliko i ja, koji sam želio da zamislim Averoesa na osnovu šturih mrvica Renanovih, Lejnovih i Asina Palasiosa. Osjetih, na posljednjoj strani, da moje pripovijedanje simbolizuje mene samog dok pišem, i da sam, kako bih napisao ovu priču, morao da postanem taj čovjek, a opet, da postanem taj čovjek morao sam da ispripovijedam ovu priču, i tako dalje do u beskraj.“

Ako počnem da čitam Đozin šapat Poslaniku ili Borhesovu priču o Averoesu sjedeći, neminovno je da kraj dočekam na nogama, ne znajući zašto stojim. To je trenutak kada se poštovanje otjelotvori, iseli iz priča, iako se u njima nijednom riječju ne pomene.

S poštovanjem Husein-ef. Đozi.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)