Moć riječi: Kako jasna komunikacija čuva odnose među ljudima

Piše: Amar Čopelj

Svakodnevna komunikacija može izgledati kao nešto sasvim uobičajeno i nevažno, ali upravo u njoj leži ključ mnogih problema, kao i rješenja u našim međuljudskim odnosima. Uzvišeni Allah nas je obdario posebnom blagodati – govorom.

To je razlika između nas i drugih stvorenja – jezik i mogućnost sporazumijevanja. Mi tu blagodat svakodnevno koristimo i život bez nje bio bi gotovo nemoguć. Međutim, često se dešava da upravo ta blagodat, kojoj je svrha da povezuje ljude i olakšava međusobno razumijevanje, izazove nesporazume i probleme.

Recimo, ako hatib ili govornik ne objasni na jasan i precizan način temu svoje hutbe, to može ljude dovesti u sumnju, dilemu, zbunjenost, pa čak i razljutiti. Ako roditelj svome djetetu ne zna objasniti zašto nešto ne smije raditi, nego samo ponavlja „to ne smiješ”, dijete ga vjerovatno neće poslušati. Ako nastavnik ili profesor predaje hladno, bez osjećaja i bez riječi koje mogu probuditi znatiželju, učenik ili student će zamrziti predmet, iako u dubini možda baš taj predmet voli.

Koliko je samo komšijskih i rodbinskih veza prekinuto, ne zato što su ljudi napravili veliku nepravdu, nego zato što neko nije znao lijepo artikulisati svoje misli. Umjesto da kaže nešto na mudar i blag način, posegne za psovkom ili ružnom riječju – i to dovede do prekida odnosa.

A nekada nije potrebno ni da govorimo pa da nastane problem. Dovoljno je da šutimo, da se pravimo nezainteresirani, kao da nas „boli briga”. I ta ravnodušnost zna povrijediti druge.

Evo primjera: bude dženaza u našoj mahali, a mi ne odemo. Dobro, možda smo bili spriječeni, možda nismo mogli stići – to se dešava.

Ali problem nastane kad se poslije pravimo kao da ništa nije bilo. Nismo nazvali porodicu, nismo izrazili saučešće, nismo rekli „oprosti, nisam mogao doći”. I ta šutnja, ta hladnoća, na drugoj strani ostavi gorak trag. Ljudi to dožive kao zapostavljanje i nepoštovanje. A to se onda prenese na odnos i veze među nama.

Psiholozi kažu da praznine u komunikaciji ljudi obično popunjavaju vlastitim mislima. I problem je što to popunjavanje rijetko ide u pozitivnom smjeru. Ako se nismo javili, ljudi ne pomisle: „Sigurno je bio zauzet”, nego češće: „Namjerno me ignoriše.” Ako se nismo opravdali, ljudi ne misle: „Nije stigao”, nego češće: „Nisam mu važan.“I tako sitnica preraste u jaz među ljudima.

Zato pametni ljudi ne čekaju da sumnja naraste, nego razjasne situaciju odmah, dok je nesporazum mali i lako rješiv. Upravo toj mudrosti nas uči naš Poslanik, alejhi selam. Jednom prilikom je bio u društvu svoje supruge hazreti Safijje i naišla su dvojica ashaba. Poslanik, alejhi selam, odmah im je rekao: „Ovo je Safijja.”

Pogledajte tu nevjerovatnu mudrost Poslanika, alejhi selam. On nije čekao da se u srcima ashaba rodi makar i zrno sumnje. Zašto? Zato što je znao da zlo ne dolazi naglo, nego postepeno. Kao što klica iznikne iz zemlje pa s vremenom postane veliko drvo, tako i u čovjekovom srcu mala sumnja može izrasti u veliku nepravdu.

Da je samo šutio, ashabi bi možda pogrešno protumačili situaciju. Možda bi tu misao odmah odbacili, ali postoji realna mogućnost da bi ostala skrivena negdje u pozadini svijesti. Kasnije, ta potisnuta misao mogla bi se aktivirati i dobiti novu snagu.

U psihologiji se ovaj fenomen naziva mentalno sidro – informacija ili utisak koji se jednom usadi u um postaje referentna tačka za buduće zaključke i emocije. Takve misaone veze lahko se obnavljaju, čak i nakon dužeg vremena, utičući na to kako doživljavamo ljude, događaje i situacije. Koliko puta se to nama desi?

Čujemo o nekome nešto sitno, neku poluinformaciju, i na prvi mah ne damo tome značaja. Ali nakon nekoliko mjeseci, čim neko spomene njegovo ime, odmah nam se u glavi pojavi onaj prvi, negativni dojam. Iako možda nije bio istinit.

Mudrost Poslanika, alejhi selam, jeste da je to presjekao na samom početku. Nije dopustio da klica nikne, da se zlo uopće posije.

Zato nas Poslanik uči: budi jasan, budi otvoren, reci istinu i to precizno objasni. Time ne spašavaš samo sebe, nego i drugima čuvaš čisto srce.

Ne zaboravimo, šejtan ne treba čovjeka odmah navesti na veliki grijeh. Njemu je dovoljno da ubaci malu sumnju među ljude. Pa onda ta sumnja stvori distancu, distanca donese hladnoću, hladnoća dovede do prekida odnosa. I čovjek misli da je sve to nastalo samo od sebe, a zapravo je krenulo od jedne neizgovorene rečenice, od jedne neobjašnjene situacije.

Pouka:

Ako želimo mirne odnose i zdrave zajednice, ne smijemo potcijeniti male stvari. Ne smijemo misliti: „Ma, razumjet će oni sami.” Ne, jasnoća je rahmet, iskrenost je rahmet. A najljepši primjer u tome je naš Poslanik, alejhi selam, koji je i u toj naizgled sitnoj situaciji pokazao da se velike nevolje sprečavaju dok su još u klici.

(Islamske informativne novine Preporod)