Posao kao lažno božanstvo – 1. dio

Piše: Faris Suljić

Kada osobu lišiš od njenog posla, njenog glavnog zanimanja, ona ostane poprilično gola. Kad’ je ogoliš, ona više ništa nema da ponudi osim najprimitivnijih dijelova sebe. Ostali dijelovi ličnosti su ostali uglavnom nedorađeni, i zaglavili su negdje davno, po zrelosti, ponašanju i ophođenju, u puno ranijim godinama nego tijelo.

Dobar dio osobenosti i ličnosti se u toj fazi tranzicije djeteta u odraslu osobu zaledi, jer uslovi koji nas okružuju nisu podložno tlo za razvijanje ličnosti do bliže svojim punim kapacitetima, bilo to što vladajuću sloj nema interesa u tome, ili zbog čega već; a čovjek jedva čeka da mu neko kaže da ne mora da radi na sebi, i da kod prvog straha traži što veće slojeve zaštite – što društvo nudi u vidu redovne plate, kredita, osiguranja, zagarantovanih odmora, i pravo da ne radiš kada si bolestan (hvala?).

Svjedok sam mnogobrojne omladine koja početkom stupanja na fakultet počinje da se gubi u slobodi, tačnije u obavezi da sami sebi nameću prioritete u danu. Ovaj radikalni prelom iz rigidne srednje škole na plutajuću strukturu fakultetskih dana država jedva čeka da omladinac iskusi, i tada mu počinje servirati svoje precizno osmišljene odgovore – koji u svakom slučaju služe trenutnom društvenom narativu i vladajućoj strukturi.

Tu osnovnu čovjekovu potrebu za doprinosom država svim kapacitetima i taktikama predstavlja da je isto što i stalni radni odnos – dakle da ti doprinosiš onda kada si u stalnom radnom odnosu, te da je to vrhunac odgovora na pitanje smisla, jer ti najviše vremena uzima, što znači najviše mu pažnje i truda posvećujemo. Čovjek se ne bi mogao toliko nečemu predati ako nije ubjeđenja da je to ispravan odgovor na sudbonosno pitanje: “što sam ja ovdje”, čiji je prirodni produžetak: “šta treba da radim dok sam ovdje”.

Država i sve bitne institucije, pogotovo one koje daju kredite ili grantove, tebe kao osobu direktnom linijom vrednuju u odnosu na tvoj status zaposlenosti. Moguće zato što u stalnom radnom (zasposleničkom) odnosu imaš minimalnu priliku za devijaciju u svakodnevnom ophođenju, tačnije, opterećenost obavezama te sprječava da pretjerano razmišljaš, intelektualno ili umjetnički usavršavaš i oštriš, ili djeluješ u društvu izvan etabliranih okvira.

Tako se osigurava da se u roku jedne generacije, od početka stupanja u radni odnos (što može biti rano kao 12 godina) do kraja (što je sada 70ak godina), neće proizvesti niti jedan, ili barem ne dovoljan broj stanovnika, koji će tražiti greške u ideološkoj paradigmi trenutnog društva, ili tražiti političke opcije ili ekonomske solucije van prihvatljivih i etabliranih.

Na primjer, uočit ćeš da postoji preveliki broj državnih fakulteta koji neproporcionalno proizvode ljude sa određenim zanimanjima naspram realnih relevantnih radnih mjesta. Ili to da se novorođenčad prerano odvajaju od majke i/ili porodice, što ih pečati anksioznim poremećajem, i naručuje im dugoročno borbe sa osjećajem neprihvaćenosti i nedohranjenosti u ljubavi.

Ili ćeš primjetiti da to što norveška omladina prerano počne konzumirati alkohol je povezano sa njihovim bidonstvom u socijalizaciji, jer tako nikada ne pobjede svoju socijalnu anksioznost i stres pri upoznavanju drugih – već stavljaju znak jednakosti između socijalizacije i pijanstva, ostavljajući ih doživotno socijalno retardiranim.

Ako spomeneš ijedan od ovih ili brojnih drugih problema, prosječni građanin će biti impresioniran tvojim pogledima, a onda će odmahnuti glavom i zbunjeno gledati dok iznutra doživljava paradu mentalnih slika koje prikazuju obaveze što ga čekaju u narednoj radnoj sedmici.

Tako da njegov odgovor mora biti neka vrsta pragmatičnog razglabanja ili neutralizacije. Ili će se potruditi da se uživi u tvoju polemiku, ali će mu to biti kao izdušni ventil u vidu pametovanja i diskusije, ali svakako ne poziv na društveno djelovanje i angažovanje, jer je takvo talasanje prerizično i za to nema vremena.

Pošto onima koji imaju velike koristi od trenutnog društvenog stanja nije u interesu stvarna promjena sistema, a oni koji održavaju taj sistem (radnici) nemaju vremena da o njemu i razmišljaju: svaka realna društvena promjena će doći prekasno i presporo da bi se iko zanimao za traženje rupa i nepravde, te je pragmatičnije za čovjeka da radi i zarađuje, i ne propituje puno. Pitanje hoće li to tako moći dovijeka ću jednostavno odgovoriti sa: neće.

Da li je veliki broj nezaposlenosti kod omladine znak da se paradigma mijenja, to jeste da će se morati silno mijenjati, ili to što ljudi sve manje procenata rade, i sve rjeđe odlaze na posao; da li religija zaposlenosti dolazi do masovne heretike, gdje samo najžešći fanatici ostaju i padaju zajedno sa njom?

Jesu li demagozi i klerici te vjere postali pretjerani ekstremisti koje počinje biti suludo slušati? Ne znam, vidjet’ ćemo. Ono što vidimo danas su poslušni vjernici koji se ipak ne usuđuju na otvorene iskaze nevjerstva, jer bi moglo doći do ozbiljnih reperkusija.

Posao (i što sigurnija pozicija na radnom mjestu) je postao „bog“od kojeg na koljenima molimo za sve što hoćemo, kojemu čitave živote prepisujemo, zbog kojeg smo na sve spremni, čak i ono najžešće, te zbog kojeg strastveno ulazimo u obranu njegove časti, i zbog kog na kraju žrtvujemo i vlastite ličnosti i težnje, ne bi li mu poslušno ostali u službi.

(Islamske informativne novine Preporod)