Pripreme za rat HVO-a

Naprijed smo objasnili koji su motivi i razlozi naveli državni vojni i politički vrh Republike Hrvatske da se upusti u vrlo opasnu i delikatnu ratnu avanturu u Bosni i Hercegovini. Međutim, potrebno je iskoristiti svaku priliku i ponoviti da je osnov za konkretnu akciju bio u dogovorima predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića, i predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, a sve su to pokušali da provedu preko svojih marioneta u Bosni i Hercegovini -  Radovana, predsjednika svojih satelitskih političkih stranaka Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH).

Neposredno poslije donošenja osnivačkog akta o formiranju “HZ HB”, Republika Hrvatska je počela sasvim konkretne vojničke pripreme za rat u kojem je pokušala anektirati dijelove BiH o kojima govori Mate Boban u svom pismu Gojku Šušku od 8. decembra 1991. godine. Ove pripreme se mogu dokazati ogromnim brojem dokumenata bosanske i hrvatske provenijencije, a one se ogledaju ponajprije u snimanju stanja po Hercegovini, uspostavi linije obavještavanja prema državnom vrhu Republike Hrvatske, odnosno prekidu svakog oblika komunikacije sa državnim vrhom Republike Bosne i Hercegovine, konkretnim akcijama naoružavanja Hrvata u BiH, akcijama prikupljanja pomoći u hrani, slanja obučenog komandnog kadra u vojsci i na kraju otvorenom agresijom regularne vojske Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu, što ovom ratu, koji je počeo napadom HV i HVO na Prozor, 23. oktobra 1992. godine, a završio mirovnim sporazumom u Vašingtonu, 18. marta 1994. godine.

 Također se pominje i raspodjela naoružanja u kojoj je neko, navodno “zakinut” što znači da je bilo i ranije dotura i raspodjele naoružanja i vojne opreme koju je doturala Republika Hrvatska.

Na ovom mjestu ćemo prezentirati samo nešto od originalne dokumentacije koju posjedujemo, i koja nesumnjivo pokazuje da ova tvrdnja nije pretjerana i da je vjeran opis onog što se stvarno desilo.

Iz ovih dokumenata se jasno vidi da Republika Hrvatska naoružava i obučava bosanskohercegovačke Hrvate od kojih, naravno, očekuje da će ratovati za njen račun. Izvještaj je očigledno rađen za hrvatski državni vrh, jer sadrži preporuke koje samo on može provesti. Također se pominje i raspodjela naoružanja u kojoj je neko, navodno “zakinut” što znači da je bilo i ranije dotura i raspodjele naoružanja i vojne opreme koju je doturala Republika Hrvatska. Također u prilozima o situaciji u pojedinim općinama koje je obišla ova delegacija, jasno se vidi koje i kolike su rezerve stvorene za vođenje rata, a radi se o artiljerijskom naoružanju, zalihama hrane, inžinjerijskom obezbjeđenju, protivoklopnom, protivavionskom i lahkom pješadijskom naoružanju, stanju s aktivnim i rezervnim sastavom policije, stepenu obučenosti ljudstva za rukovanje naoružanjem, obavještajnom radu itd. Iz predočenih dokumenata se također vidi da je regularna Hrvatska vojska već u februaru 1992. godine učestvovala u borbama u BiH (156 brigada), a sve je to rađeno uz znanje i rukovođenje ministra odbrane, Gojka Šuška, jer ga o svemu tome svojim izvještajima obavještava pukovnik Ante Mikulić. Kako je rat odmicao, tako su se povećavale i količine naručenog i realiziranog ratnog materijala.

Iz predočene dokumentacije se jasno vidi kakva i kolika je bila umiješanost državnog vrha Republike Hrvatske u agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Zanimljiv je i red veličina naručenog naoružanja jer se traže tenkovi, oklopni transporteri, artiljerijska i druga municija praktično u neograničenim količinama, zapaljive bombe za avione, a u zahtjevima se često poziva na ranije sklopljene dogovore. Nema nikakve sumnje u to da se dobar dio ili čak najvećim dijelom, ovih zahtjeva i realizirao. Iz dokumenta br:1113-01/1-98-02 od 16. aprila 1992. godine kojim VP 1113 Hrvatske vojske traži od ministra odbrane Gojka Šuška da odobri za slanje naoružanja “Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni jer su to tražili naši sunarodnici”. Iz ovog dokumenta se jasno vidi da ovo nije prva pošiljka, da se ona šalje ilegalno kao humanitarna pomoć i da se švercuje u zatvorenim kamionima. Sve ovo se, naravno, šalje uz znanje i odobrenje ministra odbrane RH i bez ikakvog dogovora sa zvaničnim organima vlasti Republike Bosne i Hercegovine.

Zbog svega naprijed navedenog, ideja, a naročito praksa “HZ-HB” u uslovima bjesomučne agresije Srbije i Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu već polovinom 1992. godine postali su ozbiljan politički, formalno-pravni pa i ekonomski problem naše zemlje. Zbog toga je Ustavni sud RBiH 9. jula 1992. godine pokrenuo postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna koju su 18. novembra 1991. godine donijeli “demokratski izabrani predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.” U okviru ovog postupka ocijenjeno je kao neustavna i nezakonita ova i još osam odluka koje je do tad donijelo “Predsjedništvo HZ-HB”, a radi se o Odluci o izmjeni i dopuni Odluke o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, od 3. februara 1992. godine, Statutarnoj  odluci o privremenom ustroju izvršne i upravne vlasti na prostoru Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, od 3. jula 1992. godine, Uredbi o organizaciji, radu i djelokrugu sudbene vlasti u slučaju ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti na teritoriji Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, od 3. jula 1992. godine, Uredbi o oružanim snagama Hrvarske zajednice Herceg-Bosna, od 3. jula 1992. godine, Odluci o naknadama plaća i drugim novčanim naknadama pripadnicima oružanih snaga Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, od 3. jula 1992. godine, Uredbi o preuzimanju u vlasništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosna sredstava bivše JNA i SSNO na teritoriji Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, od 3. jula 1992. godine, Uredbi o oduzimanju i prijelazu u vlasništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosna imovine okupatora, od 3. jula 1992. godine i Uredbi o javnim poduzećima u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna, od 3. jula 1992. godine.  

Proglašavanjem Odluke o osnivanju “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” neustavnom i nezakonitom, kao i drugih odluka koje je do tad donijelo “Predsjedništvo HZ-HB”, koje je donio Ustavni sud RBiH, kolovođe i glavešine ovog političkog projekta nisu promijenili ništa u svom radu. Oni jednostavno nisu smatrali da su dužni da poštuju odluke suda, nego su nastavili, intenzivirali i ubrzali svoj zločinački poduhvat rušenja i komadanja Republike Bosne i Hercegovine.

(Iz knjige “Hrvatska republika Herceg-Bosna, agresija i zločin” autora Mesuda Here i Fuada Kovača, “Futur art”, Sarajevo, 2016. )