Ideja o “Velikoj Hrvatskoj“
U povodu izricanja presude u drugostepenom postupku čelnicima tzv. Herceg-Bosne, Preporodov portal prenosi fragmente o nastanku i djelovanju tzv. Herceg-Bosne iz knjige “Hrvatska republika Herceg-Bosna, agresija i zločin”, autora Mesuda Here i Fuada Kovača, “Futur art”, Sarajevo, 2016.
Pitanje pobune bosanskohercegovačkih Hrvata protiv njihove matične države Republike Bosne i Hercegovine i angažman Republike Hrvatske u tom konfliktu nije tako jednostavno pitanje, kako se čini na prvi pogled. U prethodnom dijelu smo objasnili koji su bili motivi da zvanični Zagreb promijeni saveznika. Promjena saveznika u jugoslovenskom ratu, koji se u svojoj suštini može podvesti na rat za teritorij Bosne i Hercegovine, značila je i stvaranje političke osnove za postizanje svojih uskogrudih političkih ciljeva. Prvi korak u tom pravcu bio je prihvatanje srpskog političkog izraza u Bosni i Hercegovini da bukvalizira i banalizira etnički princip u odnosu na svaki drugi, uz koji se mogu vezati i neke historijske zloupotrebe npr. da su Bošnjaci samo bosanski muslimani i da su produkt turske okupacije, da predstavljaju prijetnju razvojem islamskog fundamentalizma za cijelu Evropu, da nisu južnoslovenski narod i da nisu narod uopće. Prema toj teoriji nemaju pravo na državu, nego su okupirali tuđu zemlju koju susjedi treba da podijele. Tuđman je više puta ponovio svoje viđenje ovih pitanja koja su bila vrlo bliska velikosrpskim političkim stavovima, pa su, i pored toga što je postojao svakom vidljiv prirodni savez između Bošnjaka i Hrvata, uslijedile i praktične političke akcije koje će direktno osporiti Republiku Bosnu i Hercegovinu na njenoj teritoriji, iako ja Republika Hrvatska priznala nezavisnost i suverenitet ove Republike, pa čak je otvoreno i podržala na putu do te nezavisnosti lobiranjm u hrvatskom nacionalnom korpusu u BiH u referendumskom izjašnjavanju građana oko pitanja nezavisnosti koji je održan 29.02. i 01.03.1992. godine. Međutim, Tuđman nije bio iskren.
Upravo on je, udružujući se s Gojkom Šuškom, ondašnjim ministrom odbrane Republike Hrvatske, generalom Jankom Bobetkom, zapovjednikom Glavnog štaba Hrvatske vojske, Matom Bobanom, ondašnjim predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Jadrankom Prlićem, generalima Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem i čitavim nizom drugih osoba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pokrenuo projekat stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta na tlu međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine s ciljem “ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda da stvori jedinstvenu hrvatsku državu”, odnosno, u kraćem ili dužem vremenskom periodu odvajanje tog entiteta od matične države i pripajanje “Velikoj Hrvatskoj”. Ova kvalifikacija iz optužnice Tribunala u Den Haagu protiv čelnika tzv.“Herceg-Bosne” samo citira ozvaničene stavove ove grupe u pogledu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine u Odluci o osnivanju “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”, ali i drugim aktima koje su oni pisali, ili su ih iznosili na zvaničnim sastancima sa predstavnicima međunarodne zajednice, ili na svojim sastancima koje su organizirali u svrhu provođenja politike koju su zacrtali.
I prije formalnog objavljivanja Odluke o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, HDZ je poduzeo čitav niz aktivnosti na pripremnim aktivnostima na rušenju teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Bosne i Hercegovine. Tako je u Statut HDZ BiH od 18. augusta 1990. godine ugrađena odredba kako je HDZ BiH “konstitutivni dio jedinstvene HDZ organizacije sa sjedištem u Zagrebu.”[1] Ovo je prvi i osnovni uslov po kojem se politika bosanskohercegovačkih Hrvata i mjesto gdje se donose ključne političke odluke iz BiH izmjestila u Zagreb. Jasno je da je i inicijativa za pokretanje političkog projekta tzv. “HZ HB”
pokrenuta u Zagrebu, jer dokumenti do kojih se naknadno došlo pokazuju da su osnivači sa bosanskohercegovačke strane pisali izvještaje predsjedniku i ministru odbrane Republike Hrvatske o tome šta i kako su uradili u tom pogledu. Budući da je na teritoriji Republike BiH Karadžićeva “Srpska demokratska stranka” (SDS) do tad formirala “Srpske autonomne oblasti”, formiranje “Hrvatskih zajednica”, o kojima govori i piše Mate Boban, kao da se desilo upravo po srpskom obrascu. Sve se čini da je već tada postojao dogovor i visok stepen koordinacije.
U tom smislu je 12. novembra 1991. godine održan konsultativni sastanak “predsjednika” ili “predstavnika” kriznih štabova “Hercegovačke” i “Travničke regionalne zajednice”, na kojem su doneseni sljedeći zaključci:
- Da “hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države.”
U tom cilju će navedene “regionalne zajednice” pristupiti “formiranju i objavljivanju pravnih i političkih akata proglašenja Hrvatske države u BiH, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama.”[2]
- Imajući u vidu da “u dijelu vođstva HDZ za Bosnu i Hercegovinu još uvijek postoje snage koje se protive ovim povijesnim interesima hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini” i da se te snage “zalažu za nepostojeću suverenu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj bi hrvatski narod bio osuđen na genocid i povijesni nestanak”, predsjednici i predstavnici “regionalnih zajednica traže odlučne poteze koje naš narod očekuje i zbog kojih se i stopostotno opredijelio za HDZ.”[3]
Okupljeni neformalni skup je ocijenio da bi svako dalje čekanje slabilo njihov položaj, kako u hrvatskom narodu, tako i na međunarodnom planu.
[1] Ciril Ribičič, “Geneza jedne zablude”, str.46.
[2] Dokument se nalazi u arhivu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, arhivska građa, inv. br. 2-783.
[3] Isto.
