Prvo Hrvatska, pa Bosna i Hercegovina

Piše: Nedim Hrbat 

Nakon pohvale vlastitom tekstu koji bi trebalo da seže “dalje od dnevne politike i predstojećih izbora”, uvaženi kolega iz Katoličkog tjednika Josip Vajdner osvrnuo se na moj odgovor njegovim dojmovima o obraćanju reisul-uleme Huseina Kavazovića na sjednici Sabora Islamske zajednice.

Vajdner se brani, u potpunosti podređen jednoj matrici razmišljanja, ponovo nam pokušavajući nametnuti “bit” vlastitog teksta i usmjeriti nas putem kojim treba ići “kako bi se stvaralo ozračje očuvanja države Bosne i Hercegovine”.

Koliko, međutim, vrluda putem na kojeg grčevito ukazuje te koliko je tendenciozan i nedosljedan u onome što naziva “meritumom stvari”, vidljivo je i ovdje.

Nije kolegi Josipu nijednom palo na pamet eto da, po vlastitom meritumu stvari, sve zbog pozitivnog ozračja i “relaksacije odnosa” i uzgred napomene šta su to dobro i pozitivno Bošnjaci i Bosna i Hercegovina učinili za postojanje i cjelovitost Hrvatske?

(Red je kolegu podsjetiti na ogromnu cijenu koju su platili pripadnici Petog korpusa Armije BiH, kao i drugih jedinica i korpusa, ratujući i sa vojskom RS, SAO Krajine, HV, bivše JNA, te sa vojskom HVO-a, koja je sa naprijed nabrojanim vojskama u određenom periodu rata aktivno sarađivala.

Red ga je podsjetiti i na činjenicu da je više od 25 hiljada Bošnjaka ratovalo u vojsci Hrvatske, te da je poginulo njih 1267. U odnosu na procentualno učešće Bošnjaka u ukupnom broju stanovništva Hrvatske to je ogroman doprinos odbrani te zemlje)

Obaranje “neoborivih”

Vajdner uporno potencira ono što zove “neoborivim činjenicama” i “zdravorazumskim argumentima” o kojima treba govoriti, nikako se ne uspijevajući odmaknuti od ličnih dojmova.

U tom smislu postaju razvidne granice okvira u kojem promišlja i identificira kako historijske činjenice, sudske presude, zločine, tako i sadašnje stanje stvari, aktuelne društvene probleme, prilike i politike.

Besmislenim navodom da su Hrvati izlaskom na referendum za nezavisnost BiH nekome drugom učinili uslugu, Vajdner tom narodu osporava pravo na domovinu. Nisu Hrvati nikome učinili uslugu na referendumu - valjda su to učinili za sebe i za svoju zemlju. Bosnu i Hercegovinu, naravno.

Ukoliko bismo slijedili Josipovu logiku onda bismo kazali i da su izlaskom na referendum Bošnjaci (i bosanski Hrvati) učinili uslugu Hrvatskoj, odbijajući ostati u krnjoj Jugoslaviji. 

Ne spori se ni da je Hrvatska primila dio izbjeglica, kao što se ne može sporiti ni da je veliki broj izbjeglica morao ponovo bježati iz Hrvatske 1993. i 1994. godine.

(Porodica moje supruge, recimo, dobila je 1993. godine rok od 24 sata da napusti Hrvatsku, kao i druge porodice iz smještaja u kojem su boravili. Tada djevojčica, bježala je od mitraljeza i pucnjave razularenih vojnika u Makarskoj.)

Logistička podrška Bošnjacima jeste išla preko Hrvatske, ali je to istovremeno bila namjenska logistička podrška za Hrvate. Konvoji su zaustavljani, brutalno pljačkani, ljudi iz konvoja su zatvarani i mučki ubijani, a za sudbinu nekih od njih se još uvijek ne zna.

Milanović über alles

Da argumente koje iznosi temelji na klimavim shvatanjima historijskih činjenica i “autoritetu” prokazane HDZ politike, kolega iz Katoličkog tjednika potvrđuje kada Haški sud lakonski proglašava – političkim sudom.

Saglasan sa sobom, dakle, ali ne i sa činjenicama, Vajdner u nastavku teksta i šovinističke izjave predsjednika Hrvatske – koje su takvima jasno ocijenili i osudili svi osim slugana političkog dvojca Čovića i Dodika – jednostavno pravda “lingvističkim vratolomijama”?

Zbog refleksnog odbranaškog stava prema svemu što dolazi iz susjedne države, kolega Josip je jednostavno ostao kontradiktoran.

Nije čudno da mu je stoga promaklo i da Reisu-l-ulema Kavazović u obraćanju na sjednici Sabora Islamske zajednice nije govorio o Hrvatima kao narodu ili Srbima, nego o političkim pritiscima, prijetnjama i uvredama od strane predsjednika susjedne države.

I baš ovdje se otkriva da Vajdner, i slični njemu, bosanskohercegovačke Hrvate uopće ne posmatraju kao političke subjekte nego kao objekte ostvarivanja aspiracija iz Zagreba.

Vajdner, dakle, ne brani hrvatski narod od Reisu-l-uleme već ga žrtvuje na oltaru Čovićeve megalomanske potrebe za vlašću i već poslovičnog Milanovićevog šovinizma i slavljenja zločinaca te kontinuiteta Tuđmanove politike.

To bi, pažljivije pročitano, bila poruka Vajdnerovog teksta.

Dio reisul-uleminog obraćanja koji je izazvao najviše nervoze kod Vajdnera izvorno glasi:

“Pitanje izbornog zakona postalo je pitanje svih pitanja u nama susjednoj Hrvatskoj, koja se otvoreno miješa u politička pitanja u našoj zemlji, vrši pritisak na naš narod, optužujući ga da uskraćuje politička prava hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Sve to je popraćeno uvredama s najvišeg vrha države, od strane predsjednika ove zemlje”.

Reisul-ulema je kazao i ovo: “Istina je da Bosna i Hercegovina treba bolje zakone, ali njih treba da donose njeni politički predstavnici, bez prijetnji iz Hrvatske ili Srbije.”

Šta je ovdje sporno?

Valja na ovom mjestu istaknuti stav Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske, da se rješenje za problem Hrvata u BiH može ostvariti jedino dogovorom aktera u BiH, prvenstveno s Bošnjacima, ili uz podršku međunarodne zajednice.

“Štetu koju je za interese Hrvata u Bosni i Hercegovini napravio karijes sa Pantovčaka kada je Bošnjacima rekao: 'Prvo sapun, pa onda parfem', neće isprati ni mostarske kiše ni Nijagarini vodopadi”, kazao je također premijer Hrvatske.

Povratak dopisanih

U svom obraćanju reisul-ulema je potencirao pitanje otvorenih prijetnji i uvreda od strane predsjednika Hrvatske, političkih pritisaka i miješanja susjedne države u političke dogovore u BiH, pitanje političke korupcije, te pitanje izbora u Islamskoj zajednici.

Ne znamo zbog čega je ovo obraćanje reisul-uleme sporno za Crkvu i glavnog urednika Katoličkog tjednika – izuzev pokušaja manipulacije i uvijene odbrane prokazane politike.

U nedostatku argumenata, kolega Vajdner iz ladice izvlači već pripremljene stavove i ponovo nudi jeftine emocionalističke trikove, afirmišući tako politiku prijetnji, nakaradnosti i etno-teritorijalnih podjela na koju je u svom obraćanju na sjednici Sabora Islamske zajednice ukazao reisul-ulema.

“Islamska zajednica u BiH se zalaže za jednakost svih građana Bosne i Hercegovine u državi, bez obzira na njihovo etničko porijeklo. Nakaradne podjele društva, po principu miletskog sistema s kraja XIX stoljeća, ne mogu biti osnova za modernu državu”, kazao je reisul-ulema.

Vajdner usiljeno i manipulativno zagovara ljubav, ali se suštinski bavi jasnom politikom.

Njega i sve takve treba pitati: Da li priznaju genocid? Da li prihvataju sudski potvrđene presude za UZP? Da li se Hrvatska otvoreno miješa u politička pitanja u našoj zemlji? Da li smatraju da je predsjednik Hrvatske vrijeđao i prijetio Bošnjacima?

Da li su, na kraju, odustali od koncepta Katoličke crkve u BiH o potencijalnom teritorijalno-političkom preuređenju Bosne i Hercegovine? Taj je koncept, da podsjetimo, suprotan uređenju Bosne i Hercegovine kojeg zagovara aktuelna HDZ politika i Zoran Milanović.

(Preporod.info)