Šukrija Pandžo: Čovjek koji je volio djecu, prirodu i svoj zavičaj

Na današnji dan 1984. godine u Sarajevu je umro Šukrija Pandžo, bošnjački pjesnik, prozaist, dramski pisac i pisac za djecu.

Rođen je u Ulogu kod Kalinovika 27. aprila 1910. godine, radio je kao učitelj, a potom i kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radija Sarajevo.

Godinama nakon njegove smrti ostaju zabilježena djela koja se redovno čitaju, što kao školske lektire u osnovnoj školi, što kao djela nevjerovatne lirske snage i zova zavičajne ljubavi.

Dječiji glas mora se čuti

Njegova unuka Amra Pandžo, gostovala je u program Radija BIR i podijelila svoja sjećanja na rahmetli dedu Šukriju.

Centralno mjesto u njegovom životu zauzimala su djeca, kaže Amra. Ona su mu bila posebno važna.
- To je ipak i u moje vrijeme čudan odmak u odnosu na ono kako su se djeca tretirala. I danas je prisutan taj odnos da se djeca ušutkaju, ali dedo je vazda dopuštao da mlađi nešto kažu. Svi njegovi unuci su danas ljudi od javne riječi, čuje se njihov glas jer se ponašaju prema svijetu tako da imaju pravo nešto kazati. To je utjecalo na formiranje i nas kao ličnosti. Njegova je filozofija zapravo filozofija univerzalnog tumačenja svijeta. On je zagovarao srednji put koji mu je bio svojstven, a poezija mu je bila izvučena iz njegovog stvarnog života, zavičajna je i vezana za njegovo odrastanje - ispričala je Amra.

Šukrija je odrastao nadomak Kalinovika, a njegovim unucima isprva je bilo teško shvatiti slobodu i prirodu mjesta u kojem je odrastao.

- Tek sam prije pet godina bila u tom mjestu i tu je prisutan život s prirodom, i u nekom pomalo surovom smislu jer kraj Neretve je bujno rastinje, ali i prekrasno jezero - dodala je Amra.

Šukrija Pandžo pisao je iskreno, nenametljivo i živopisno, a njegova unuka je podsjetila kako je za jednog bošnjačkog muslimanskog književnika bilo važno i veliko pojaviti se u školskoj lektiri.

- Tada sam shvatila njegovu veličinu i univerzalnu poruku kako je prirodom govorio svakom čovjeku - objasnila je za Radio BIR.

Godišnjice kao lijek protiv zaborava

Veliki ljudi poput njega, nisu samo dio historije, dio onoga što je prošlo, već i poruka kakva se kroz vrijeme pronosi. A Šukrija je bio velik baš zbog svoje skromnosti i stalnog nastojanja da izgleda i vlada lijepo.

- Bio je gospodin. Kada ga sretnete, vidjet ćete da je nosio odijelo uz kravatu i šešir. U njihovoj kući se nalazio minder. Desni je bio nanin a lijevi njegov. Tu je bila i njegova pisaća mašina. Bio je neuredan pa je često govorio kako je svijet nastao iz haosa koji je njemu bio potreban da bi pisao svoja djela, ali nikako iz neke disciplinovane sredine - prisjtila se Amra.

Ona je dalje ispričala kako su njen dedo i nana živjeli skroman život. Nana je bila učiteljica, tako da su oboje mnogo čitali; on na svom, ona na svom minderu.

- Dedo je nosio hercegovačku duhovitost jer se volio šaliti. Poslije su mi njegovi prijatelji pričali o toj duhovitosti i šalama kojima je uveseljavao - kazala je Amra.

Ono što će, zasigurno ostati trajno dobro jesu Šukrijina djela, koja se i danas rado čitaju. Velikani pisane riječi kakav je on zasigurno ne ostaju upamćeni kao djelić duge historije jednog naroda, već i kao nosioci univerzalne poruke što će se kroz vrijeme pronositi. Amra je u razgovoru za Radio BIR izrazila želju da sva sjećanja na rahmetli dedu objedini u knjigu, koja će biti trajni podsjetnik na njegov život, lik i djelo.

Govoreći o njegovim postignućima, ne treba izostaviti ni činjenicu kako je dvostruki dobitnik nagrade Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, za zbirku pjesama “Razgovori” i zbirku priča “Samo još kosovi zvižduću”. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10. aprila 1970 godine dobio je spomen-plaketu kao priznanje za dugogodišnji uspješni rad.

Umro je u 74. godini u Sarajevu, 30. maja 1984. godine.

(Kerim Sefer/Preporod.info)