Moja priča – Grgo Stojić: Suočavanje s Ratkom Mladićem

Stojić s nestrpljenjem očekuje presudu koju će Haški tribunal 22. novembra izreći Mladiću zbog optužbi za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini – genocid u šest općina, među kojima je i Sanski Most, genocid u Srebrenici, terorisanje građana Sarajeva, uzimanje međunarodnih pripadnika za taoce, kao i progon Bošnjaka i Hrvata.

“Daj Bože da je to čovjek normalne ili čiste savjesti… Za mene on nije ni čovjek”, ovim riječima Stojić opisuje Mladića.

Stojić je 1992. jedini preživio strijeljanje koje su, kako kaže, počinili pripadnici VRS-a u podnožju šume Glamošnica (selo Škrljevita) kod Sanskog Mosta.

Mladiću je na teret stavljen masakr počinjen 2. novembra 1992. godine, kada su pod njegovom komandom vojnici VRS-a ubili više muškaraca kod sela Škrljevita.

Govoreći o svom svjedočenju u Haškom tribunalu, Stojić kaže da je “ispunio moralnu obavezu”. “Zbog čega kriti ono što sam doživio, zašto ne reći istinu?”, pita se Stojić.

Rafal, pa bol 

 U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Stojić se prisjeća kako se 2. novembra 1992. s rođakom Draganom Tadićem vraćao u selo Škrljevita kada su ih zaustavili srpski vojnici sa automatskim puškama.

“Mi smo rekli: ‘Dobar dan.’ Oni nisu ništa odgovorili, i pitali su odakle smo, je li imamo dokumente. Ja sam dao prvi i onda je dao Dragan, i on čita naglas i veli – pridružit ćemo se ‘tamo svojima iz sela, ima ih još’”, prisjeća se Stojić.

Dvadesetak metara dalje, kako kaže, odveden je s rođakom do vojnika koji je držao pušku uperenu ka njegovim komšijama Anti Tutiću, Josipu Banoviću te Žarku i Petru Nikiću. Vojnici su ih zatim udarali i opljačkali.

“Ja sam bio peti u redu postrojen, do mene je Tadić… Onda je uslijedila komanda: ‘Počni, rafal!’ Prvo sam osjetio da sam ranjen u lijevu ruku, i odmah sam pao… Kada se ponavljao rafal, ranjen sam u kuk i stomak”, kaže Stojić.

Nakon strijeljanja, vojnici su, kako se prisjeća Stojić, otrčali dalje. On je strijeljanje u podnožju šume jedini preživio i uspio se “odvući do brata”, koji je bio u selu. Brat ga odvodi u lokalnu bolnicu, pa je prebačen u Prijedor, a onda na operaciju u Banju Luku.

Nekoliko dana nakon operacije, Stojić je, kako kaže, iz bolničkog kreveta prebačen u zatvorsku ćeliju unutar bolnice.

“Kada sam doveden pred ćeliju, tu već stoje vojni policajci. Sestra je pitala gdje da me stavi, a vojnik je rekao: ‘Bubni ga tamo na pod.’ Tu sam zatekao komšiju Ivu Nikića i rekao sam mu: ‘Eto šta doživismo, a nije čovjek kriv ništa, samo što nismo Srbi’”, priča Stojić.

Stojić kaže da je tokom zatočenja ponižavan, maltretiran i udaran. Tjeran je da diže tri prsta uvis i pjeva nacionalističke pjesme.

Opljačkano i uništeno

Nakon izvjesnog vremena, kako se prisjeća Stojić, s komšijom je prebačen iz ćelije, a zatim ga je sredinom novembra 1992. godine popisao i Međunarodni Crveni krst. Mjesec dana kasnije, pušten je u Republiku Hrvatsku.

Stojić se prisjeća kako se mjesecima borio da u Hrvatskoj dobije adekvatnu medicinsku njegu, a kako to nije bilo moguće, napisao je molbu za liječenje i 1994. godine je prebačen u Ameriku.

Danas živi u Hrvatskoj. Invalid je 70 posto i ima psihičke probleme zbog traume preživljene 1992. godine.

“Živim s braćom i pomažu mi… Radim malo ovo što mogu, privredom se zanimam. Pomažem crkvi. To me i drži… Samo vjera”, kaže on.

Nekoliko puta godišnje Stojić posjećuje selo Škrljevita kod Sanskog Mosta.

“Rodno mjesto je pusto, opljačkano, i danas se pljačka šuma… Nažalost, nema niko da živi u selu. Skroz opljačkano i uništeno. Nema čitavog objekta osim kapele na groblju, koju treba obnoviti. Jedino je to ostalo. Sve što je ostalo, pokradeno je”, priča Stojić.

Osim na suđenju Mladiću, Stojić je svjedočio u još nekoliko postupaka u Haagu, ali kaže da su žrtve zločina i preživjeli potpuno zaboravljeni.
“Žalim zbog svega što se dogodilo, da civilne žrtve nisu zavrijedile pažnju”, zaključuje Stojić.