Genocid u Prijedoru: Iz ruku je ispao kamenčić, njena zadnja igračka

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Igrala se kamenčićima pored očevih nogu u logoru Trnopolje. Pala je baš pored njega, bez riječi.

Drhtaj će proći kroz ruku forenzičara dok podiže Maidine koščice i odlaže ih u bijelu vreću. Sedam godina kasnije našli su je na mjestu gdje je pala. Tog 23.maja 2000.godine dok njene krhke kosti skupljaju po Bešića poljani, njene ubice su na slobodi. Odgajaju vlastitu djecu u gradu koji su oteli samo za sebe, pobili, opljačkali i protjerali sve što se nije krstilo sa tri prsta. Svi pokušaji otpora ugušeni su za osam dana i u naredna tri mjeseca ubijali su svakodnevno 32 muškarca, po tri žene i barem po jedno dijete. Do kraja rata uspjeli su lišiti života 3176 sugrađana. Posmrtni ostaci 640 žrtava nikad nisu pronađeni. Okupacionim vlastima se žurilo da razdvoje svoj narod od drugih kako su im vođe iz Banja Luke poručile u ”strateškim ciljevima srpskog naroda”. Prepisali su od ubica iz holokausta sve što im je bilo potrebno: obilježavanje kuća i ljudi, deportacije u stočnim vagonima i teretnim kamionima, logori smrti i masovne grobnice. Sa napadima u Prijedoru su počeli 23.maja 1992.godine, baš na isti dan kada su pronađene Maidine kosti. Prvo je spaljeno selo Hambarine.

Hambarine su malenoj Emiri Mulalić bile cijeli svijet. Tu je prohodala, progovorila i napunila pet godina. Igrala se kamenčićima pored očevih nogu u logoru Trnopolje. Pala je baš pored njega, bez riječi. Krv joj je udarila na uši i nije čula kako otac Emir prigušeno viče: snajper, bio je to snajper, vidio sam na prozoru! Nosile su je očeve ruke a ona je osjetila jedino bol, tupu i nezaustavljivu. Vozili su je nekud, sada je bila u naručju majke Samire. Emira nikog nije čula. Sva njena čula je preuzeo bol. Nemilosrdno je bivao sve jači. Tijelo joj je kopnilo u svakoj kapljici krvi koja je isticala. Klonula je na majčinim rukama. Na putu do bolnice. Iz ruku je ispao kamenčić, njena zadnja igračka. Dijelić logora koji je ponijela sa sobom u smrt.

Iz teksta „Djeca su mrtva, živjela republika“  Edina Ramulića