Ed Vulliamy: "Između stražara i logoraša, silovane žene i zvijeri koja je siluje"

"Vjerovao sam da počinitelji tih zlodjela trebaju biti krivično gonjeni i želio sam u tome pomoći. Nikada nisam ni pomislio da je to značilo bilo kakvu izdaju profesije (za što ću kasnije biti optužen). Tu je bilo i pitanje građanske odgovornosti (…) Objektivnost se tiče činjenica i novinari moraju uvijek biti objektivni: mi ne možemo i ne smijemo mijenjati činjenice. Neutralnost je, međutim, nešto drugo, kao što će vam reći svaki dobar švicarski bankar. Postoje momenti u historiji kada neutralnost nije neutralna, već postaje saučesnik u zločinu. Između stražara logora i logoraša, silovane žene i zvijeri koja je siluje ja ne želim biti neutralan. Ja sam rat doživljavao i kao niz ličnih neuspjeha: profesionalnog neuspjeha da pronađem jezik kojim ću ga opisati; i didaktičkog neuspjeha da privučem dovoljno pažnje kako bih pomogao da se promijeni politika i okonča taj pokolj. Ostavimo postrani one intimnije neuspjehe, o kojima nisam pisao, kao što je to što nisam uspio dovoljno brzo trčati s ranjenom sedmogodišnjom djevojčicom u naručju, u Bosanskoj Krupi, gdje su joj pucali u glavu iz snajpera – do ljekara koji bi joj mogao pomoći. Ona se bacala od boli kao riba živa izvađena iz vode. Za mene, svjedočenje je bilo posljednja šansa da se iskupim za barem neke od tih neuspjeha “ -  iz knjige "Rat je mrtav, živio rat" Eda Vulliamya, britansko-irskog pisca i novinara Guardiana i Observera koji  je 1992. prvi svijetu otkrio postojanje koncentracionih logora u Bosanskoj krajini. Njegove fotografije Omarske, Keraterma i Trnopolja 1992. godine obišle su svijet i ukazale na stravično postojanje zloglasnih logora.

Svjedočeći pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Vulliamy je 1996. postao prvi novinar u historiji koji je svjedočio pred nekim od međunarodnih krivičnih sudova. Bio je svjedok na devet procesa Haškog tribunala, uključujući suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.