NATO neće i ne smije intervenirati i Ukrajina je prepuštena sama sebi

Sada je vrijeme da se uvidi ko želi članstvo u EU i da im se pomogne na tom putu, jer jednostavno nema prostora za neko balansiranje između politika - izjavio je u razgovoru za Islamske informativne novine (IIN) Preporod dr. Admir Mulaosmanović.

S dr. Admirom Mulaosmanovićem o agresiji Rusije na Ukrajinu te sigurnosnoj situaciji u Bosni i Hercegovini o kojoj se sve više govori u Evropskoj uniji razgovarao je Elvedin Subašić.

Dr. Mulaosmanović je vanredni profesor, predavač na predmetima savremene svjetske političke historije na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu i vanjski saradnik Fakulteta političkih nauka UNSA.

Preporod: Nakon ruske agresije na Ukrajinu određeni političari su ukazivali na mogućnost destabilizacije ovog prostora na isti način. Je li dolazak snaga EUFOR-a na naše ulice politička poruka Rusiji ili potreba?

Mulaosmanović: Sigurno je da postoji zabrinutost. I to ozbiljna kada je situacija u Bosni i na Balkanu u pitanju, ali i kada govorimo o Gruziji, Moldaviji ili Finskoj kao zemljama koje mogu biti izložene jednom agresivnom ruskom ataku i utjecaju na političke i vojne tokove. Ovaj dolazak dodatnih snaga EUFOR-a posmatram kao neku vrstu izvidnice NATO snaga koje imaju mandat u Bosni i Hercegovini i koje bi trebale brinuti o sigurnosnom stanju u našoj državi. Nadam se da je svima jasno da za ovo ima razloga. Čitava ova priča s invazijom i agresijom na Ukrajinu pokazala je, nažalost, da su bili u pravu oni koji su na realnim postavkama sagledavali zadnjih deset ili petnaest godina šta se događa na globalnom planu i upozoravali da odnos Zapada prema uključivanju Ukrajine NATO savezu nije dobar. 

Taj narativ koji je kreiran u posljednjih dvadesetak godina o 'egzistencijalnoj ugroženosti' Rusije proširenjem NATO-a na Istok zapravo ima veoma jak odjek unutar ruskog javnog mnijenja. Ovo što se desilo u junu 2021. godine, kada je NATO objavio da će prihvatiti ulazak Ukrajine i da su napravili zajedničke vojne vježbe na Crnom moru, da je Ukrajina prije toga u svoj ustav ugradila to opredjeljenje nagovještavalo je da se ovo moglo desiti i predstavljalo je okidač za rusku stranu. Desio se jedan brutalan odgovor Rusije. Nemojmo zaboraviti da od 2007. godine i Sigurnosne konferencije u Minhenu Putin stalno jedno te isto ponavlja: „Nemojte se dalje proširivati, smatrat ćemo to velikom prijetnjom, tražit ćemo svoj odgovor...“ To je jedan nivo problema u Ukrajini koji će poroditi definitivno transformaciju Evropskog kontinenta. Drugi nivo jeste jedan konceptualni ideološki rat između atlantizma i euroazijanizma koji sada kreće ka svom vrhuncu i koji će kulminirati vjerovatno s pooštravanjem odnosa između SAD-a i Kine koja će ostati strateški partner Rusije bez obzira šta se desilo u Ukrajini. Ta dva koncepta će se naći u jednom ozbiljnom sučeljavanju i odmjeravanju snaga. Istinska multipolarnost sa svim njenim prednostima i nedostacima je tu.

Preporod: Da li se i danas s pravom dovodi bliskost Rusije i Srbije, s obzirom na historijske veze?

Mulaosmanović: Volim ponoviti ono što je Milorad Ekmečić kazao na početku agresije na BiH. On je mislio kako je to bio zapravo dovršetak Istočnog pitanja. Znamo da se tu radilo o budućnosti naroda i teritorija koje su bile pod upravom Osmanske države u Evropi. Najzainteresiraniji su pored Srba bili Rusi, Bugari i općenito pravoslavni narodi. Ako gledamo šta je danas ta poveznica onda je to mišljenje da treba doći do povezivanja tih pravoslavnih naroda gdje bi Moskva igrala ulogu koju je sama sebi dala, a to jeste uloga predvodnika pravoslavnog hrišćanskog svijeta.

Ideologija Trećeg Rima koja se razvila u okviru Ruske pravoslavne crkve svoj snažan eho ima i unutar Srpske pravoslavne crkve. Panslavenski pokret je bio dijelom obojen ovom ideologijom, čak i Sovjetski savez je imao simpatije prema ovoj vrsti mesijanizma. Ovo područje Balkana u tom kontekstu je veoma zanimljivo. Ne samo iz nekih ekonomskih, geopolitičkih već upravo i iz ideoloških razloga. Znamo da je u 19. stoljeću veoma živa bila ideja da se ovlada Moraeuzima i da se osvoji i Istanbul gdje je sjedište pravoslavne patrijaršije, sjedište Ekumenskog patrijarha, glave svih pravoslavnih naroda. To je svakako i jedan od uvjeta, da tako kažemo, koji vodi do re/formiranja posljednjeg  'biblijskog' carstva. Pitanje je koliko sada ove ideje igraju ulogu unutar velikog ruskog poduhvata kojem svjedočimo ali svakako imaju svoj odjek i udio u sadašnjici. 

Vaditi budućnost Bosne iz ovog konteksta i ne razmišljati o ovim pitanjima, mislim da nije dobro. Stoga, trebamo pokušati imati odgovor. Promućurna srpska politika sebe je definirala kao osovinsku državu na Balkanu, koja će stajati kao zaštitnik ruskih i kineskih interesa, kao neki krajnji euroazijski igrač. Sada je Srbija u poteškoćama zbog zastrašujuće reakcije Zapada prema Rusiji. Ali šta se može očekivati? Primirivanje, balansiranje kada govorimo o opredijeljenosti Vučića i njegovog režima, te čekanja prilika. 

Ako Rusija ostvari većinu svojih interesa u Ukrajini, a rekao bih čak i dio od zacrtanog, težište se može prenositi i na Balkan. Ako Rusija ne ostvari većinu svojih ciljeva, što je manje moguće, onda možemo očekivati jače klizanje Srbije prema Zapadu i prestanak tog balansiranja. Također, i u tom balansiranju možemo očekivati neku vrstu nagrađivanja Srbije što opet iz perspektive Bosne, posebno Bošnjaka, zove na oprez.

Tako da naša situacija nije nimalo jednostavna. Bremenita je i red bi bio da ozbiljno razmišljamo o našem interesu i onome kako ćemo se postavljati prema novim geopolitičkim i globalnim realnostima.

Prvo da definiramo šta je naš interes.  Ono šta je do sada bilo jasno definirano – multikulturalna država BiH, zajednički život itd., nije do sada imalo potrebno osiguranje tih vrijednosti od strane međunarodnih partnera koji su promotori istih. Bošnjaci su u želji da se što više približe toj ideji i političkom konceptu dobili i neku vrstu šamara stavom da bi upravo njima (Bošnjacima) implementacija evropskih regula išla u prilog. Naprosto, to licemjerje više ne može biti prihvatljivo.

Prema mom mišljenju, ali ne samo mom jer i sam uveliko gradim svoje analize na analizama drugih intelektualaca, kao što je John Mearsheimer, Rusija će ostvariti svoj cilj, a to je da napravi određeni odmak NATO snaga od svojih granica, da uvede neku vrstu proruskih režima u ovaj pojas srednjeevropskih i zemalja na jugoistoku, ali najvjerovatnije i da na duži period počne s iscrpljivanjem zemlja Zapadne Evrope, odnosno Evropske unije, posebno Njemačke zbog ruskih energetskih kapaciteta i mogućnosti da preko toga ucjenjuje liberalne demokratije. Tako da imamo tu i taj sukob između istočnjačke autokratije i zapadne liberalne demokratije koji će neminovno da porodi neku vrstu promjena. Rusija jeste sada pod udarom, taj ekonomski udar će imati značaj ali ne u onoj mjeri koji Zapad želi postići. Međutim, u kontraefektu veliki udar će osjetiti Evropska unija odnosno evropske zemlje. Ulazimo, nažalost, u jedan period vrlo teških i konfliktnih odnosa, kao i promjena koje će vjerovatno napraviti veliki problem za nacionalne ekonomije.  

Preporod: Spomenuli ste vrlo važne, ako ne i pesimistične, poglede na nove geopolitičke koncepte. Šta suštinski znači da moramo biti oprezni u tom pogledu?

Mulaosmanović: Vi ste zaključili da su pesimistične, a ja mislim da su samo realne. To što je realnost takva kakva je moramo se s time suočiti. Ovo je dijagnosticiranje, ali davanje lijeka za sve ovo je vrlo teško. Nije jednostavno.

Bosna i Hercegovina i Bošnjaci su se opredijelili prema slobodi, prema vrijednostima zapadnog svijeta, prema Evropskoj uniji.

Mi bismo, doista, morali imati vrlo ozbiljne garancije i prijateljske akcije od strane zapadnih zemalja u ovom trenutku. Ovdje dolazi do dodirivanja tih silnica, euroazijski svijet se ovdje iscrpljuje i završava i pitanje je koliko će regionalnom malignom projektu, velikosrpstvu, pomoći da ostvari svoje male imperijalne ciljeve na ovom prostoru. 

Zapadne vlade bi morale sasvim jasno, ne samo Bosni, već i Crnoj Gori i Kosovu i Sjevernoj Makedoniji ponuditi onu vrstu saradnje koja svima daje mogućnost da osiguramo miran prostor. Konkretno u slučaju Bosne i Hercegovine to znači da se jasno sastave snage koje će braniti državu i ustavni poredak i da stanu naspram mogućih provokacija. Sada je vrijeme. Nisam siguran da će to biti moguće za godinu dana i da će dati neki efekat. Ako mi ne dobijemo nikakve garancije, pomoći i saradnje trebamo se vrlo ozbiljno zapitati šta raditi! Ovdje zaista nemam odgovor i ne znam šta kazati. Znam da imamo velikih prijatelja na Istoku, prvenstveno mislim na neke muslimanske zemlje, koji bi, možda, bili spremni da za Bosnu i Bošnjake budu dodatni glas u tom nekom potencijalnom teškom trenutku i koje bi mogle utjecati na Rusiju i Kinu. Ovo možda zvuči ljudima teško, čudno, zabrinjavajuće, ali neka pogledaju šta se dešava u Ukrajini, a ona jeste sada tačka okreta, i neka zamisle kakav bi mogao biti svijet u narednih četrdeset ili pedeset godina. 

Primjećujemo da velikosrpska ideologija dominantno kreira političku scenu u Srbiji. Malo je snaga s kojima možemo prijateljski sarađivati. Ima ih, ali one su minorne i ne mogu utjecati na formiranje vlasti. Pitanje je procjene režima u Beogradu, sadašnjeg ili nekog budućeg, može li krenuti u objedinjavanje tog Srpskog sveta, kako su ga nazvali. Trebamo biti diplomatski sposobni i prisutni tamo gdje se mogu donositi odluke koje mogu utjecati i na politiku Beograda. 

Preporod: Često se govori o mogućem ubrzavanju našeg priključenja NATO-u, ali u konačnici i Evropskoj uniji. Koliko je to realno i da li iza tih optimističnih riječi u Evropskoj uniji stoje pojedinci ili politike?

Mulaosmanović: Djeluje da bi mogle biti politike, ali je vrlo kompleksno. Normalno bi bilo da budemo jedni od kandidata zbog iskustva kojeg imamo. Mi smo branili evropske i civilizacijske vrijednosti od ’92. do ’95. godine. Šta smo dobili? Dobili smo izjednačavanje nas i drugih. Moralo se drugačije gledati na nas. U ovom reduciranom procesu koji imamo dobili smo 14 prioriteta za ispunjenje. Bošnjačka politika nastoji da to ispuni, hrvatska djelimično, srpska koči. Pa moraju se te blokade otkloniti! Mora se dati podrška onima koji na tome rade. Sada je vrijeme da se uvidi ko želi da provodi te obaveze, ko želi članstvo i da im se pomogne na tom putu, jer jednostavno nema prostora za neko balansiranje između politika. Možda se malo ponavljamo, ali jednostavno i EU mora postati konzistentnija.

Pozdravim svaki puta na društvenim mrežema članove evropskog parlamenta i druge zavničnike EU kada daju podršku, ali šta je konkretno što se može uraditi na tom putu, jer ovo je sada vrlo ozbiljna stvar. Da pojednostavim: ako žele da prave zid između autokratije i liberalne demokratije trebali bi početi odmah.

To je pitanje naše sigurnosti, naše države i Bošnjaka kao naroda koji ima iskustvo genocida. Nama je to pitanje opstanka. Vrijeme je opredjeljivanja. Mi smo se opredijelili i tu smo.

Dolazak dodatnih snaga EUFOR-a, način na koji su došli ne mogu drugačije da vidim sem kao neku prethodnicu, neku vrstu smirivanja ljudi da se kaže da su tu, ali to mora biti mnogo ozbiljnije.

Preporod: Dok evropski i američki mediji pišu kako Putinu ne ide po planu u Ukrajini mi vidimo da se mapa Ukrajine svakim danom mijenja u korist Rusije. Postoji mišljenje da je cilj Rusije teritorija do rijeke Dnjepar. 

Mulaosmanović: Putinu ide po planu ono što je zamislio. Možda ne brzinom kojom je zamislio. Prije nekoliko dana, početkom same agresije, gostujući na jednoj televiziji rekao sam da očekujem neku vrstu taktičkih napada na području Kijeva jer istočna Ukrajina je cilj, spajanje Donbasa s Transnistrijom u Moldaviji, ovladavanje Crnomorskim pojasom, pravljenje grudobrana Krimu i definiranje Rusije kao nekoga ko će uveliko da utječe na tom crnomorskom i balkanskom području. Izvjesno je da će se  to  ostvariti. Pogriješio sam kada je Kijev u pitanju, jer  izgleda da Putin želi ovladati i Kijevom. Ali istočna Ukrajina jeste i geostrateški i ekonomski cilj. Ona je tlo za rusku čizmu koja kontrolira, širi crnomorski i balkanski pojas i predstavlja resursima bogati dio zemlje.

Ovaj scenarij odmah otvara pitanje Moldavije koja ima odmetnutu prorusku Transnistriju s kojom ne mogu da se iznesu još od 1993. To nije ovladavanje samo ovim uskim pojasem nego ubrzo i čitavom Moldavijom, koja će u narednih nekoliko godina biti pod velikim ruskim utjecajem. Rumunija je druga priča, ali država koja će imati mnogo problema. U Bugarskoj ste mogli primijetiti zadnjih godina šta se događa, pa čak i zadnjih dana. Proruske snage su tu i izrazito su jake. Kada se stabilizira ruska ekonomija i dođe do normalizacije i kada  dođe do preusmjeravanja energenata ka srednjoj i južnoj Aziji, jer su potrebe ogromne mijenjat će se i odnosi. Naravno nije to jednostavno izgraditi, ali za nekoliko godina može se očekivati kako će Rusija izvoziti ogromne količine na to područje. Vidjeli ste da je drugi dan agresije Imran Khan bio u Moskvi govoreći da Pakistanu treba plinovod i da su ga spremni graditi. 

Evropska unija, evropske zemlje sigurno će osjetiti ekonomske posljedice, a u prvom redu Njemačka koja je ovisna o ruskim energentima. Po svemu sudeći, Putin je sve ovo veoma dobro osmislio, znao je šta mu donosi ova vrsta sukobljavanja, da je ovo tačka preokreta u koju mora da ide. Možda nije očekivao ovako brz i žestok odgovor Zapada, ali ne zaboravimo Njemačka neće glasati za sankcije kada je u pitanju uvoz energenata. Zabrana leta iznad Ukrajine, također, koliko god Poljaci kao članica NATO-a zahtijevali, nije moguća. Imamo sada jedno medijsko pumpanje kako Ukrajinci uspijevaju uništavati ruske snage itd.  Ja zaista poštujem to što rade i povezujem nekako to s nama devedesetih godina. Međutim, Putin ide korak po korak i ovladava tim područjem. Da li će za par dana biti Odesa ili neće, da li će je okružiti ili izvršiti desant ne znamo, ali ona je slijedeći cilj. Ide se ka jasnom cijepanju Ukrajine na dva dijela. Prisustvujemo i svjedočimo velikim preokretima na globalnom planu i ne smijem zamisliti ako bi došlo do još veće radikalizacije po pitanju Tajvana, odnosno u čitavom Južnom kineskom moru, šta bi to značilo za odnose Kine i Amerike, a onda i za cijeli svijet. 

Preporod: Kako gledate na pozive na pregovore?

Mulaosmanović: Pratio sam ljude koji se ovim pitanjem bave na dnevnoj bazi i koje cijenim, ali djeluju mi neozbiljno u svojim promišljanjima. Jučer (7. marta) je ruska strana zahtijevala od Ukrajinaca da priznaju Donbas (dvije odmetnute republike) i to ne u sadašnjem obliku, već historijskom i da Krim bude sastavni dio Rusije, te da u svoj ustav ugrade odluku o neutralnosti odnosno da neće pristupiti NATO savezu. Država koja pristane da joj neko drugi diktira šta će biti u ustavu nije suverena država. To su neki uvjeti koje je dao Putin i koji mogu teško mogu biti prihvaćeni, a izgleda da ih je on s tim razlogom i definirao. Nije mu cilj okončati invaziju. Zelenski je ponudio neku vrstu podloge za razgovor, rekao je  da više nisu zainteresirani za NATO, ali ne vjerujem da je Putin spreman da priča sa Zelenskim barem još ne neko vrijeme. Ono što će se dešavati u narednom periodu jeste daljnja eskalacija i zauzimanje dijela Ukrajine, rusko pozicioniranje i stavljanje ukrajinske vlasti pred svršen čin. NATO neće i ne smije intervenirati i Ukrajinci su prepušteni sami sebi. Medijski se pumpa priča da oni dobro stoje, ali na terenu je situacija drukčija. Koliko god ruske snage zapinjale u tom blatu, one ipak napreduju. Niko nema odgovor hoće li to trajati tri, šest ili devet mjeseci. Ukrajina se ne može suprotstaviti Rusiji. Stizat će novac, podrška, oruđe i oružje, ali će u jednom trenutku biti sve nedostatno za rusku silu. I ne zaboravimo, Rusija još nije iskoristila svoje najjače oružje.

(IIN Preporod/Preporod.info)