Dvadeset Hajjāmovih rubaija

1

Ljubav je uvod knjizi više znanosti,

ljubav je prva strofa pjesme mladosti.

Ti, koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi,

znaj, da je ljubav izvor – ljudske radosti.

2

Ko sjeme ljubavi po grudima sije,

svaka vjera u njemu jedno čuvstvo grije:

Ko god se upiše u knjigu ljubavi,

za obadva svijeta njemu stalo nije!

3

Il’ u Nišaburu, il’ nasred Bagdada

cvali u veselju, vehnuli od jada,

sok stabla života – sve kap po kap teče,

a s grana mu lišće – sve list po list opada.

4

Od svega na svijetu roda Ademova

poznam dvije vrste vrijedne blagoslova:

Jedna je, što svjetske proučava tajne,

a druga, što ne zna o tome ni slova!

5

Slušaj, moj stari druže, ovo je nauka najviša:

pohlepa za tim svijetom nek se u tebi stiša.

Privezi lađu kraju pa skromno i veselo živi,

gledajuć’ kako se nebo igra slijepog miša.

6

Hajjame! Čadoru sliči meso ti i kosti,

a duša vladaru u kući vječnosti.

I kad vladar hoće da mijenja mjesto,

sluga smrti ruši čador bez milosti.

7

Omer Čadordžija u čador mudrosti,

utkao je truda i vremena dosta.

A kad mu smrt škarama prereže konopce,

telal sudbine će ga prodati ko kosti.

8

Ne sudi čovjeka po njegovu znanju,

već po tvrdoj vjeri i ljudskom držanju.

Ako ti obeća pa riječ održi,

vrijednost mu odredit’ ti nisi u stanju!

9

Ako pođeš za požude i za strasti tragom,

unaprijed ti kažem, poš’o si za vragom.

Gledaj ko si, okle ideš, i kud ćeš otići,

znaj što radiš bilo umom, ili bilo snagom!

10

Meni vrijeme brige nikad ne zadava,

ko imade ručak, što da večerava?

Ko pečenje dobiva iz kuhinje ljubavi,

može i bez večere da mirno prospava.

11

S plemenitim i mudrim prijateljstvo veži!

Od hulja i luda tisuć milja bježi!

Dade li ti pametan otrova, popij ga!

Za nektarom iz ruke prostaka ne teži!

12

Gdje li je raj, na kom se naš svećenik blaži,

Gdje li je pakao, s kojim nas on straši?

Kad upitah pira, s podsmijehom mi reče:

››I jedno i drugo – ti u sebi traži!‹‹

13

Jedne zgode sad ću se dotaći,

ali hoću da budem što kraći.

S ljubavlju ću pod zemlju otići –

i s ljubavlju iz zemlje izići.

14

Jedna kaplja plače, što iz mora seli,

more joj se smije i ovako veli:

››Uistinu svi smo božanska stvorenja,

sve nas od cjeline samo tačka dijeli!‹‹

15

Iako se s pobožnošću ne razmećem ja,

iako me svako k’o grešnika zna,

moja nada na tvojoj se svemilosti grije,

jer rekao nikad nisam: jedan da su dva.

16

Uzalud se ljudi među sobom glože,

ti si, koji meni pokazat može.

Kaži mi ga! Druge ja slijedit neću,

jer su svi prolazni, a ti vječan, Bože!

17

O ti, što si mome umu zagonetna tajna,

kom ne treba ni pokore ni grijeha vajna!

Mene grijesi opijaju, a trijezni nada

u svemilost tvoju, Bože – al’ je veličajna!

18

Oko Tebe skup se mojih misli jati,

trudi se, nastoji, da Te spozna, shvati.

No, sve zabadava! Naš um nemoćan je,

osim Tebe niko ne može to znati!

19

Ko more grijeha na vratu imade,

u milost tvoju ne gubi nade.

Veliš: ››U pomoć me zov’te, ozvat ću se!‹‹

Pomozi mi! – ja Te evo zovem sade.

20

O, Ti, koji svačije tajne misli znadeš,

koji svakom u muci Tvoju pomoć dadeš.

Bože, primi ispriku i pokoru moju,

ako zehru milosti za mene imadeš!

S perzijskog preveo: Safvet-beg Bašagić

Odabrao: Haris Dubravac