Iz mektepskih klupa - učenički radovi prevedeni na turski jezik

Prije 3 mjeseca starija grupa učenika koji uče Kur’an u džematu Ahmići s muallimom Mahir-ef. Husićem posjetili su Čanakale u Turskoj, koje je poznato po teškoj borbi u Prvom svjetskom ratu u kojoj se sačuvala država Turska. Nakon povratka u BiH dobili su zadatak da napišu rad o Ahmićima i mjestu Čanakale. Dva najbolja rada su prevedena na turski jezik i bit će objavljena u turskim novinama. Objavljujemo jedan od nagrađenih radova učenice Džennete Ahmić.  “Teško je pisati o nečemo što u čovjeku budi strah i snagu, u isto vrijeme. Strah da se ne ponovi, a snagu da to nikada ne dozvoliš. Riječi nisu dovoljne da opišeš taj osjećaj. Kada jednom kročiš u Čanakale doživiš sve to, ali ti papir i olovka nisu mjera da iskažeš ono što si vidio. Tijelo se skameni, krvne žile slede u tebi,  a duša otvori. Veže nas nemilosrdna historija. Rat, stradanje i bol. Svoju slobodu platili smo krvlju. Ali naše slobode se, nažalost, razlikuju. Čanakale ispisaše svoju historiju i pišu je svakog dana, iznova i iznova. Izgradiše oni ponovo sve što je srušeno.P uteve i mostove, zgrade i džamije, ali izgradiše i ono najbitnije: put slobode i most preko svake prepreke. Izgradiše sebi štit jedinstva koji jasno daju svima do znanja da njihova prošlost neće biti zaboravljena. Rastjeraše crne oblake nad svojim nebom i vratiše plavetnilo mora svojih. Turska zastava ponosno vihori kraj spomenika, kao da svakim pokretom odaje počast šehidima. A, Turska himna odjekuje zemljom. Poseban je osjećaj vidjeti sve to, meni koja dolazim iz sela Ahmići. Božijom voljom nisam doživjela rat te kobne 1993. godine. Ali, iako sam mlada znam šta se, zašto i kako desilo te godine. 116 civila je tog 16. aprila izgubilo svoje nevine živote. Gorjele su kuće, srušena munara na džamiji, ubijane porodice. Danas, 24 godine nakon masakra u Ahmićima ljudi nisu zainteresovani da pričaju o zločinima koje su preživjeli. Svako vraćanje filma, ponovo ih ubija. Ali pitam se šta je sa ostalima, zašto oni šute? Naša historija još uvijek nije ispisana. U našim školama se ne uči o tome. Mi kao da, i nakon 24 godine, strahujemo pričati o onom sto se desilo. A, ono što se ne priča ili ne zapiše biva, kad-tad zaboravljeno. Izgradili smo i mi, kuće i džamije, i škole, i spomenik s uklesanim brojem 116. Međutim, dovedemo se u situaciju da me moji vršnjaci pitaju: „Šta vam znači ovaj broj 116 na spomeniku?”. Uzdahnem i kažem: za svaki taj broj izgrađena je kuća u Džennetu i za svakim je isplakano more suza. Danas, živimo slobodno, ali ne i mirno. Šutnja nas sputava. Moja posjeta mjestu Čanakale probudila je u meni buru osjećaja. Vidjela sam u njemu uzor, ali i naučila važnu lekciju. Jedinstvo države mora značiti i jedinstvo prave vjere. Kada čovjek u ime Allaha brani svoju čast, svoju državu, narod i porodicu, nije mu teško ni život na tom putu dati, ali i ustrajati. Rušili su kule naših snova i gradove naših predaka, a da se nisu ni osvrnuli, a kamo li pokajali. Ali, na mladima svijet ostaje. Historiju treba ispisati. Ono sto se desilo ne zaboraviti, a život i jači nastaviti.“