Ljudska prolaznost i neprolaznost svrhe postojanja

Prolaznost je ona prava zbilja koja nam je pred očima. Diogen

Niko ne zna šta ga sutra čeka. I niko ne zna hoće li dočekati sutrašnji dan. Ali nepoznavanje budućnosti ne oslobađa čovjeka odgovornosti da planira budućnost i da radi za budućnost, kao što ga ne oslobađa odgovornosti da bude spreman u svakom trenutku napustiti ovaj svijet i čekati budućnost na drugom svijetu. Ljudi su skloni zaboraviti ne samo ono što se dogodilo prije, nego zanemariti i ono što ih svakodnevno okružuje. Zaborav i nemar vode na krivu stazu. Čovjek je na krivoj stazi ako prolazi iz dana u dan a ne priprema danas ništa za sutra. A život je kratak, i život je test.

Neka istraživanja su pokazala da je čovjek istinski sretan kada rado troši novac pomažući druge. Druga istraživanja kazuju o tome da čovjek više voli da čuje lijepu nego ružnu rije

Živimo u okolnostima u kojima pažnju dominantno privlače prolaznosti: utrka za materijalnim svijetom i strast, nepristojne potrošačke reklame, filmske i sportske ličnosti, krize, nesreće. Promovišu se loše stvari kao poželjne. Tehnološke, informatičke, organizacijske i svake druge promjene se dešavaju konstantno i ubrzano, i dominantno služe poticanju potrošačkog mentaliteta u korist onih koji imaju najviše. Čovjek kao da je zaboravio na svoju prolaznost i uputio se u utrku s vremenom. A vrijeme ne može pobijediti. Niko nema garanciju da će doživjeti starost. Pa i ako doživi starost, odlazak je neminovan. Svako ima samo očiglednu garanciju sopstvene prolaznosti. Prolaznost je konstantna. Čovječanstvo je nakupilo dosta znanja a uglavnom se ponaša kao da pameti nema.

Svemogući Bog iznosi dokaze u Objavi koju je dostavio ljudima ali i u svemiru koji je stvorio, kao i u samim ljudima. Ti dokazi su na raspolaganju svima, svakom čovjeku i svakoj ženi, i vjernicima i nevjernicima, i agnosticima i sekularistima, i sljedbenicima Knjige i onim koji nisu sljedbenici Knjige. Posmatrajući stanje u kome se nalazi društvo, čini se da čovjek nije okrenut prema Božijim dokazima, kao da je sve više nemaran spram tih dokaza, kao da nije upravo on - čovjek pozvan da razmisli o tim dokazima ne bi li svoju svrhu postojanja ispunio. Naprotiv, kao da je okreno leđa svim tim dokazima i srlja u propast. A svrha ljudskog postojanja je nepromjenjiva uprkos svim promjenama.

Kada je čovjek okrenut Bogu onda to čini uglavnom na brzinu i površno. Kada je okrenut drugima onda to čini uglavnom pogrešno. Kada je okrenut sebi uglavnom sebe ne vidi kao odgovornim namjesnikom na Zemlji. Vidi druge. Neka istraživanja su pokazala da je čovjek istinski sretan kada rado troši novac pomažući druge. Druga istraživanja kazuju o tome da čovjek više voli da čuje lijepu nego ružnu riječ. Treća istraživanja govore da čovjek angažuje više energije da uradi pravu stvar ako ga pohvalite nego ako mu ukazujete na greške. I tako redom. Subhanallah. Svemogući Bog nas je o svemu tome obavijestio mnogo prije. I ne samo obavijestio, nego opomenuo. Ukazao na naša svojstva. To kako smo kao ljudska bića dizajnirani najbolje On zna, i u ljudskom slijeđenju Božije upute je daleko više običnog, ljudskog, koje vjernik često nije dovoljno spoznao pa ne može ni objasniti te isto nepotrebno često zamagljuje kao dogmu. S druge strane istinu o tome kako je čovjek dizajniran saznaju oni koji možda i ne vjeruju u Boga, nego žele maksimalno iskoristiti ta ljudska svojstva u kreiranju globalnih prednosti za samo određene grupe ljudi.

A u suštini se radi o sasvim logičnoj potrebi čovjeka da slijedi Uputu jer bi mu život i na Zemlji bio lakši. Naravno, time povećava svoje izglede na Ahiretu. Ali to šta čovjeka čeka na Ahiretu, samo dragi Bog zna. Mjerenje toga dana biće pravedno. I dobra i loša djela će biti izvagana. A oni koji ne budu dokaze priznavali, Bog nas obavještava da njihova djela neće imati težinu. Očigledno je Bog uspostavio zakonitosti uzročno-posljedničnog odnosa ali je ostavio čovjeku slobodu da bude uzrok.

Sandor Petofi, mađarski pjesnik i revolucionar, je napisao: "Gdje je vjera gospodar, tamo je razum sluga čija je dužnost da šuti." Odakle je dolazila ovakva percepcija i uvjerenje mladog pisca može se pretpostavljati, ali i danas mnogi tako misle. Zbog čega? Da li samo zbog toga što sami nisu upoznali Božiju objavu ili i zbog toga što percepciju o vjeri grade na temelju onih koji se kao vjernici deklarišu i tako promovišu vjeru? Jasno je da vjera nije gospodar. Bog je gospodar. Za onog ko vjeruje u Jednog Boga, koji nije rodio niti je rođen, koji je utočište svemu, koji nikom i ničem nije sličan, vjera je snaga uvjerenja i snaga povjerenja da je Bog krajnji sudac, da se Njemu vraćamo, i da smo ovdje zahvaljujući Njemu. Ali razum treba biti stalno u funkciji. Koristeći razum ne dovodimo vjeru u pitanje. Naprotiv, spoznajom kako su ljudi dizajnirani, kako je kosmos dizajniran, koje zakonitosti u prirodi egzistiraju, spoznajom zbog čega su nastradali prijašnji narodi čovjek može sebi i drugima olakšati život na Zemlji. A vjernik može sebi olakšati u onom što ga čeka poslije života na Zemlji, u ono u što vjeruje. Vjernik ne bi smio zaboraviti svoje ljudske odgovornosti, a čovjek koji nije vjernik trebao bi da može u vjerniku vidjeti ljepotu vjere.