Ramazanski kviz 2022: Dževad Karahasan "Istočni diwan"

Uprava za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice i ove godine organizira Ramazanski kviz "Vjera i domovina". Kviz će biti realiziaran na portalu Preporod.info, od 1.  do 30. aprila 2022. godine.

Tokom trajanja kviza na portalu Preporod.info i na zvaničnoj Facebook stranici ovog portala svakodnevno će u 14.00 sati biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti ahlaka, historije i bosanskog jezika. Pravo učešća imaju osobe svih uzrasta, iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a finalni test koji će sadržavati 90 pitanja bit će održan posljednjeg dana ramazana, odnosno 1. maja 2022. godine, 14.00 sati. Detljano upustvo dostupno ovdje.

DŽEVAD KARAHASAN "ISTOČNI DIWAN"

(Autor je Nermin Šušić, profesor u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku)

Rođen je u Duvnu 1953. godine, gdje završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu branio je doktorski rad. Dugi niz godina sudjelovao je u uređivanju sarajevske revije za kulturna pitanje «Odjek». Rat u BiH 1992. godine zatekao ga je na mjestu profesora, pa dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, povijest i kritiku teatra, sudjeluje kao dramaturg ili pozorišni reditelj.

Književni opus Dževada Karahasana, romansijera, esejiste, kritičara, dramskog pisca, prozaiste, ali i teoretičara, spada u sami vrh bošnjačke i bosanske književnosti.

U svojim romanima Istočni diwan (1989), Stidna žitija (1989) Stid nedjeljom (1990) i Šahrijarov prsten (1995) Sara i Serafina (1999) Karahasan umjetnički sugestivno i upečatljivo sublimira sve one vrijednosti koje su plijenile. Karahasanovi romani, bazirajući se na modelativnim dostignućima i iskustvima romana sloma moderne i postmoderne, uspijevaju u sebi objediniti raznorodne diskurse i njima pripadajuća formativna načela, te su ostvareni kao složene polifonijske strukture u kojima se romaneskna priča grana u niz naporednih tokova.

U osnovnoj potki ovih romana otud se može prepoznati borhesovska ideja književnoga labirinta kao dominirajuće poetičko načelo zbog kojeg se oni mogu čitati i u okvirima Bartovog određenja iznova ispisivog pisma.

Karahasan uranja u historiju, zanemarujući spoljni plan historiografskih fakata i činilaca, sa namjerom da prodre do unutarnjih zakonitosti ustrojstva života i njegovih vrijednosti u datom vremenskom okviru i na toj osnovi oblikuje historijsko-kulturološke, etičke, pa i metafizičke sadržaje i ritamsku skalu njihova pojavljivanja u vremenu na kojoj se održava egzistencijalni smisao, ili šire shvaćeno, čovjekovo postojanje kao zbir njegovih humanističkih mogućnosti.

Otud je Istočni diwan, kao i drugi značajni savremeni romani historije, obilježen traganjem za postojanjem kao zbirom čovjekovih mogućnosti, zbirom svega onoga što čovjek hoće i može postati, a ne prepričavanjem stvarnosti historijskih činilaca i činjenica.

Na osnovi objedinjavanja različitih romanesknih linija u skladnu strukturu Karahasan gradi roman koji, koristeći različita polazišta, prije svega historijskog, političkog, kriminalističkog, dokumentarnog, epistolarnog romana rezultira složenom romanesknom tvorevinom koja je po svom određenju najbliža kulturološkom novohistorijskom romanu što u sebi sažima karakteristike i drugih vrsta deriviranog historijskog romana kao elemente polifonijske prozne strukture.

Dijalog između kulturoloških modela perzijsko-arapskog svijeta i zapadne civilizacije nadopunjen je u romanu složenim odnosima kulturoloških obrazaca nastalih na smjeni politeističkih religija islamskim konceptom, ne samo religijskim nego i ukupnim filozofskim, sociološkim, etičkim i, naravno, kulturološkim.

Istočni diwan je, u stvari, roman sastavljen iz tri veće cjeline koje se tematski nastavljaju jedna u drugoj, ali mogu i potpuno samostalno stajati kao zaokružena djela van romana. U tom smislu ovaj roman aktivira sve semantičke osnove svoje naslovne sintagme - diwan kao zbirka tekstova pokriva značenje romana sastavljenog iz tri cjeline, ili tri samostalne priče koje se na specifičan način nastavljaju jedna u drugoj, ali i značenje romana kao skladnog zbira, odnosno građevine različitih diskursa, književnih formi, od pisama, priče, drame, eseja, rasprave, do filozofskog, sociološkog i političkog ogleda. Diwan u semantičkoj dimenziji vlasti, uprave pokriva značenje romana kao priče o političko-ideologijskoj tiraniji, gdje historijska priča postaje parabola o svijetu kao univerzumu političke sile i nasilja, univerzumu, dakle, totalitranih mehanizama vlasti. Diwan u značenju razgovora i mjesta razgovora upućuje na dramsku zasnovanost djela, gdje je prostor teksta istodobno i prostor romaneskne scene, a mjesto zbivanja, zapravo, svojevrsna dramska scena na kojoj se odvija tragična sudbina junaka.

Prvi dio romana pod naslovom Al-Mukafa tematizira tragičnu sudbinu istoimenog arapskog pisca koji je začetnik forme adaba (rasprave) kojom je izvršio ogroman utjecaj na kasniju arapsku kulturu i pisce kao što su Džahiz, Hamzani, Taudi, itd. Međutim, historijska zasnovanost priče, potpomognuta u Registru imena i pojmova dokumentarnim izvorima koji, pisani iz pera Minke Memije, služe kao neka vrsta leksikografske upute u čitanje romana, ostvaruje se u osobenoj epsitolarnoj drami unutar koje se kontrapunktiraju, pa čak i dolaze u sukob Mukafin egzsitencijalni stav, zasnovan na filozofsko-apstraktnom obuhvatanju stvarnosti i osobenoj vrsti metafizičkog mišljenja, i stav njegove supruge Begzade, koji se zasniva na emocionalnom obuhvatanju stvarnosti. Pisma što ih razmjenjuju Begzada i Mukafa, u kojima Mukafa predočava čak i nacrte ili, pak, gotove dijelove svojih adaba, ne omogućuju samo dramski napet dijalog između dva lika koji od stadija ljubavi, preko stadija ljubavne čežnje dolaze do stadija ljubavnog sukoba, nego i osobenu vrstu unutrašnjeg monologa, unutrašnje rasprave u kojoj se ne sumnja samo u sebe nego i u jezik kao stanište bitka. Time ova priča funkcionira poput višestruko kodirane drame. To je drama ljubavi, pa onda drama straha od jezika, ali potom i metafizička drama oba lika, da bi se na koncu ispostavila i kao politička drama špijunaže, spletke i ucjene unutar koje Mukafa biva lažno optužen i na njenom kraju i pogubljen.

Višestruko su kodirane i druge dvije priče u romanu, ona o Haladžu i ona o Tauhidiju. U iracionalnom sistemu vlasti Haladž ne strada zbog maksime: “Ja sam stvaralačka istina”, koja je heretička u odnosu na teološki sistem, nego zbog zakulisne igre vlasti koja ga optužuje da je inspirator pobune, kao što na drugoj strani Tauhidi strada ne zbog identifikacije sa Mukafom i Haladžem nego iz straha vlasti od moguće pobune protiv njene surovosti.

U ovoj ravni sve tri priče dolaze kao osobeni komentari historijske sudbine svojih junaka, pri čemu priča revidira historijsko znanje, odustaje od onog što nudi zvanična historija i uspostavlja historiju metafizičke drame sva tri junaka.

Nijedan roman u bošnjačkoj i bosanskoj književnosti kao Istočni diwan nije u tolikoj mjeri zadržao priču u svom postmodernom istraživanju romana, a da je pri tom uspio u nju sintetizirati filozofiju, historiju, kulturu, pa i niz drugih djela, od pomenutih Geteovih, preko Danteove Božanstvene komedije (Veliki emir straže Gazvan raspoređuje zatvorenike u svojoj tamnici po stepenu grijeha na način kako su po stepenu svoje griješnosti raspoređeni mrtvi u Danteovom Paklu), do cijelog niza drugih djela koja ulaze u asocijativni sklop romana. Zbog toga se Istočni diwan u svojoj priči kreće koliko god u stvarnosti historije isto toliko i u stvarnosti literature, koja mu služi kao literarni muzealni prostor, ali i kao specifičan gradivni element za priču.

(Preporod.info)